Kao da dolazi iz tamne komore, majstor fotografije Ivan Posavec (r. 1951.) odjednom se prisjetio samoće svakog fotografa. Naime, zakasnio sam pet minuta i ostavio ga čekati na praznoj, poslijepodnevnoj terasi kafića.
Njegova najnovija izložba fotografija u Galeriji umjetnina u Splitu, pod nazivom “Horizonti – Dolje tvrdo, gore visoko”, otvorena do 2. listopada, posvećena je baš samoći, a iz njih viri horror vacui (strah od praznine). Tome je svakako pridonijela FT-2 kamera, koju je izumio isti onaj Tokarev koji je dizajnirao pištolj TT-33, “tetejac”, kako bi pratila učinke baražne, topovske vatre.
Prizori Dužice, Šibenika, Zagreba, dvorišta psihijatrijske bolnice Vrapče itd. doista govore o napuštenom svijetu poslije kakve nevolje, da ne velim kataklizme. Ali, nije to jedino “duh” ove i ovakve kamere, koju je dobio na dar od pokojnog Mitje Komana, već samog majstora Posavca: “Deset puta šire nego duže”, ove fotke govore o Brookovu praznom prostoru kojim se Posavec bavio otpočetka.
Pod dojmom nedavnog odlaska u mirovinu s mjesta urednika fotografije Glorije, Posavec jednako nastavlja raditi. Proteklog lipnja bio je jedan od umjetnika čije je fotografije, u sklopu cjeline “Contemporary East”, prodavao Sotheby's, u Londonu. Fotografija je bila i ostala njegov san.
Kad ste objavili prvu novinsku fotografiju?
– Bio je nekakav fotografski natječaj u VUS-u. Snimio sam dva konja na nekom brdu i poslao im. A oni su to objavili. Imam li to još ili nemam, ne znam sad.
Kada je to bilo?
– Šezdeset i neke. 1969. upisao sam se na Veterinu, a to je bilo prije toga.
Je li postojao dogovor u familiji da postanete veterinar?
– Pa, nije bio dogovor u familiji, to sam naprosto htio. Situacija je bila takva. Rođen sam u Dužici, između Zagreba i Siska, a tamo se moralo biti liječnik, veterinar, ekonomist ili pravnik.
Ili učitelj?
– Nije baš učitelj. Ovo su bila neka važna zanimanja. Bio je tamo i jedan fotograf, kome su se svi smijali: “Što mu je?” Ne znam sjećate li se, nekada je, u naše vrijeme, postojala profesionalna orijentacija. Tada su prednost da postanu fotografi imali ljudi slabijeg zdravlja, koji nisu mogli raditi nešto drugo. Ili su imali dječju paralizu, još je bilo ostataka toga, ili neke druge tegobe, fizičke ili psihičke. Oni koji su bili hendikepirani.
Je li u vašoj obitelji bilo fotografa ili fotoamatera, jeste li imali fotoaparat?
– Ne, ne. Ma imao sam sklonost prema tom nekom likovnom, nešto sam i slikao, napinjao platna na pčelarske okvire, pa sam po njima nešto maljao i radio. I radio sam skulpture od gline.
U pučkoj školi?
– I srednjoj. E sad, kako sam došao do toga, to zapravo ne znam. Čitav život, otkad sam progledao, iza mene su bila dva platna, iznad moje glave: dva portreta. Potpisana s “V. Baždar”. Ne znam tko je bio taj umjetnik, ali moja mi je prabaka rekla da je to lik koji je između dva svjetska rata oslikavao našu crkvu u Dužici. Imali smo drvenu, lijepu crkvu, koju su onda, naravno, srušili, nisu odoljeli, pa napravili drugu, bez veze. Tamo su bile krasne drvene crkve, kao ona prema aerodromu Pleso.
Kapela Svete Barbare u Velikoj Mlaki?
– Te i takve crkve bile su svagdje.
Rado su ih rušili i poslije palili?
– Ne, one su malo potrunule, pa ih je trebalo restaurirati. Onda su između dva rata napravili novu, zato što im se, valjda, nagnula.
Jeste li kasnije otkrili Baždarov identitet?
– Poslije sam pregledao neke knjige, ali nisam pitao specijaliste. Tako da ne znam tko je on bio. Na portretima su bili kći i zet moje prabake. Vise tamo i dan-danas kad dođem u Dužicu. Imali su raskošni okvir i soba je od hrastovine, a radio ju je seoski majstor, a ne bečki.
Dva uljana portreta jednog bračnog para?
– Ima još nešto. Jedan dio moje obitelji, po mami, došao je iz sjevernog dijela Italije. Oni su isto oslikavali crkve, što doduše nema veze s ovim portretima...
Ali, ima s vama.
– Došli su ovamo kao umjetnici koji su nešto radili na sakralnim objektima.
Tada su uljane slike bile prava rijetkost. Osim u bogatim kućama.
– Kako su te slike došle k nama? Očito je taj čovjek, dok je oslikavao crkvu, bio kod mojih na stanu i na hrani.
Na košti.
– I onda je to, vjerojatno, bio način da im plati.
Što puno govori da su vaši htjeli primiti takvu “naturu”. Gdje je točno Dužica?
– Odmah kod Siska. Prvo mjesto ispod Lekenika.
I Kupa vam je bila blizu?
– Kupa je za nas bila u Letovaniću i u Žažini.
Išli ste na kupanje, rijeka vam je bila presudna?
– Ne presudna, ali bila je važna. Bio sam na moru prvi put tek kad sam se oženio. Mi nismo imali vremena za ljetovanje. Radili smo po ljetu, to je bio krvavi posao. Puno stoke, svega, i ja sam pomagao starom u svim poslovima na imanju. Bio sam jedino dijete.
Niste bježali od seoskog posla?
– Nije mi to bilo lako. Ali, oni nisu mogli sami. Znate, moralo se to odraditi.
Veliko imanje?
– Da, moj stari je do prije jedno četiri-pet godina obrađivao zemlju, a imali smo socijalistički maksimum. Umro je prije tri godine. Uza sav svoj posao, i fotografiju, pripomagao sam mu preko vikenda i pribavljao neke stvari da on to može lakše održavati, on i mama. Tata je umro, a mama je još uvijek živa. A imanje, morao bih vas metnuti u auto da vidite sami, konzervirano je i sve je na mjestu gdje je to tata ostavio. Uopće, ne znam kaj ću s tim.
Kako ste, onda, s velikog seoskog imanja “skrenuli” u fotografiju? Spomenuli ste crtanje.
– Nisam bio odveć nadaren za to, čini mi se da mi je plastika išla bolje od ruke. Ne znam kako sam došao na fotografiju.
Imali ste nekog prijatelja ili učitelja u školi?
– Ne. To pitanje, koje ste mi postavili, znao sam postavljati sebi. Ona dva portreta pokazala su se jedinom točkom, tako reći klicom, nečim s čime bih mogao odgovoriti. To vizualno me, jednostavno, privlačilo.
Ali, kako dolazite od crteža do fotoaparata?
– Moja interpretacija je sljedeća. A ne znam bi li to netko prihvatio. U jednom sam trenutku u gimnaziji...
U Sisku?
– U sisačkoj gimnaziji osjetio potrebu da imam fotoaparat. I onda mi je tata kupio nekakav bakelitni, ruski, a zvao se Ljubitelj. I još ga imam.
Vladali su Zorkiji...
– Oni su već bili napredni aparati. I Zeniti. A taj Ljubitelj bio je box-kamera napravljena od bakelita i, kak bi to rekli hrvatski, na maloj kameri bila je neka Smena. To je najjeftinija moguća kamera, najprimitivnija. Nije bila metalna, nego od nekakve tvrde plastike, možda čak i nije bio bakelit.
Počeli ste fotografirati i susreli žive ljubitelje?
– Naravno, fotografija je povezana uz tehnologiju.
Tražili ste tamnu komoru?
– Bio je problem kako povećati te slike. Jer, fotografije tog Ljubitelja bile su formata 6 x 6. A nisu bile Leica format. Shvatio sam da taj aparat za povećavanje košta više od fotoaparata. Morao sam potražiti nekakav aparat Leica formata.
Koliko je bilo fotoradnji u Sisku?
– Dvije-tri, ne znam. Ali, Sisak je meni bio predaleko od Dužice kad sam trebao realizirati te fotografije. Onda sam počeo raditi s jednim svojim prijateljem, koji se isto pomalo zainteresirao za fotografiju. Radili smo u njegovoj kući, gdje je danas birtija, koja je imala tri izbočine, tri...
Erkera?
– Niše. I unutar jedne napravili smo nekakav laboratorij. Ali, mimo toga, napravio sam laboratorij doma, u kupaoni. Kad su moji otišli spavati, radio sam. Kupio sam si, također, jedan aparat za povećavanje; mislim da se zvao Upa, ruski aparat. Istovremeno, shvatio sam da ne znam tehnologiju. Prve fotografije s tog Ljubitelja razvio mi je spomenuti fotograf, koga su svi zafrkavali. Dao sam njemu film, da mi ga razvije. Da vidim, zapravo, tu tehnologiju. A zatim sam prve fotografije povećavao dok sam studirao na Veterini.
Došli ste u Zagreb, na studij, i pristupili Fotoklubu Zagreb?
– E, to je sad druga priča. To je bio fotoklub: Veterina.
Studentski klub?
– Vodio ga je profesor Đuro Huber, moj najbolji kolega s Veterine.
U Heinzelovoj?
– Tako je. Kasnije je Huber predavao biologiju, ali ne znam radi li još ili je u penziji. To je isti čovjek koji je počeo voditi brigu o medvjedima u Kutarevu. Bio je moj najbolji frend na fakultetu.
Učili ste od njega?
– Profesor Huber znao je puno više od mene o fotografskoj tehnologiji. I tu, u tom klubu počeo sam ozbiljno raditi. I vrlo brzo odlučio sam napraviti izložbu na Veterinarskom fakultetu.
Otkud vam ta ideja, je li vas Huber tjerao?
– Ne, nitko me nije tjerao. Moram se sad malo vratiti unatrag. U mene je bio ušao nekakav san, znate taj art, da ću jednoga dana gledati te svoje radove u nekom muzeju. Ne znam kako to dođe u glavu ni odakle ta priča.
Vi ste taj dječački san ostvarili. Nedavno su prodavali vaše fotografije u Londonu.
– Bili su na Veterini i neki slikari kao Veljko Milas, danas penzionirani veterinar. I onda sam odlučio napraviti izložbu u auli fakulteta, ispred tajništva. Bio je to prazan prostor, prostor za mene, a ne znam je li tu ikad prije održana neka izložba.
Već ste naučili razvijati i povećavati fotke?
– Da, da, to je jednostavna priča. Ali, desilo se nešto zanimljivo. Na tu izložbu došli su neki likovi, kasnije moji prijatelji, iz Narodne tehnike, koja je bila ondje na Džamiji.
Tamo je bio Fotoklub Zagreb?
– Ne, to je bilo malo kasnije. Na Trgu je bio Kino-klub Zagreb, ispod, a gore su bile prostorije svih tih amatera: radio, kino, foto itd. Brigu o tome vodila je Narodna tehnika. U njoj je radio jedan tip koji se zvao Branko Jerneić, odličan fotograf. Kad smo se upoznali, a to nisam znao, bio je član Mariborskog kruga. Pozvao me u gradsku Narodnu tehniku, na Trgu žrtava. Rekao je: “Stari, šta ti tu radiš? Ti trebaš doći u Fotoklub Zagreb.”
To je bila prekretnica?
– Naravno. I dalje sam studirao Veterinu, apsolvirao sam je. Ali, otkad sam se popeo u Ilici 29 na treći kat, postajala mi je sve dalja. Uh. Tamo sam se, napokon, susreo s radovima svih velikih hrvatskih fotografa.
Koji su vam bili najvažniji?
– Slike Toše Dabca imao sam u rukama, ali njega nisam nikada upoznao. Međutim, upoznao sam sve bitne hrvatske fotografe: Milana Pavića, Mladena Grčevića, Ivana Medara, da ne pričam o Mariji Braut. U Klubu je već bio Danilo Dučak, a Mio Vesović Ves došao je nešto kasnije. Treba napomenuti da je komunikacija 70-ih bila vrlo slaba jer nismo imali literature, ničega, pa ni interneta.
Kako su vas prihvatili?
– Primili su me neviđeno. Tamo je bio i jedan tip koji se zvao Đuro Griesbach. Oni su imali, inače, trgovinu Griesbach i Knaus, gdje je danas Poštanska banka. Njihov je bio Ikom. Njegova obitelj bavila se trgovinom fotografskom opremom i svim potrepštinama. Prošao je rat i sve to je otišlo. Đuro se bavio fotografijom i bio je u Fotoklubu Zagreb predsjednik. I prigrlio je nas mlade ljude k sebi.
To je 1971?
– Nije, onda sam dobio batine na Trgu, još nisam bio u Fotoklubu. Međutim '73. i 74. već sam izlagao s njim i počeo dobivati nagrade. Kroz 10-ak godina postao sam majstor jugoslavenske fotografije. Po tim izložbama u Jugi i vani, po tom kriteriju, jer drugog nije bilo, a nisi mogao samostalno napraviti bilo kakvu priču o fotografiji.
(Posavec je donio iz auta malu foto-monografiju, iz 1985., kakve su dobivali tadašnji majstori.) Primjećujem, predgovor vam je napisao Radoslav Putar? Njegove aktivnosti poznajem samo iz Vaništinog kruga?
– Putar je mene usvojio, ali to je kasnija priča. I pisao je tekstove o mojim radovima, napisao je četiri teksta o njima.
Bio je važan u vašem sazrijevanju?
– Za mene, i za moju karijeru, ako to tako nazovemo, Putar i časopis Spot za fotografiju, film i televiziju bili su ključni. Dok smo bili studenti na Akademiji, imao sam frenda Mitju Komana, koji je bio grafički urednik u Spotu. Predložio je Putaru da pogleda moje fotografije. Odnio sam mu 20-30 majušnih fotografija. On se zaljubio u mene, a ja u njega.
Otvorio vam je put u galerijsko-muzejski “ceh”?
– Kada sam ga upoznao, bio je još ravnatelj MUO, a ja sam bio student. Jedan stari fotograf otišao je u penziju, pa me Putar pitao bih li njima fotografirao. Tamo sam zarađivao pristojan novac. Trebalo je snimati fundus, izložbe, a ima još jedna stvar. Restaurirali su razne predmete, pa sam za potrebe njihove radionice snimao različite faze tih obnova. Poslije se preselio gore i onda je ta veza krenula novim putem.
Kada ste točno upisali Akademiju dramske umjetnosti?
– Odmah 1974. Išao sam na apsolventsko putovanje u Rusiju s Veterinom. Prije puta pripremio sam portofolio za prijemni kod Nikole Tanhofera. Vlak je stizao iz Moskve, preko Budimpešte, u sedam ujutro, a u devet je bio prijemni. U međuvremenu sam se istuširao, uzeo slike i otišao na prijemni.
Preskočili smo Spot, koji je uređivao Putar?
– Putar je tada bio i ravnatelj Galerija grada Zagreba. Sjedio je gore na Gvozdu, gdje je bila ona kolekcija, Kljaković. Pokažem mu slike, a on: “Isuse!” Zatim me pitao: “Kako fotografiraju tvoji kolege?” Odlični su, velim. Poduzeo je jednu akciju, tako da su mu moji kolege s godine i drugi studenti donijeli fotke. U Spotu nas je sve predstavio. Tu sam najbolje prošao, zato što me izvadio iz akademijske priče i napisao posebni tekst o meni. Dao mi je portofolio i naslovnu stranu. A to vas odmakne od generacije zato što je časopis bio jako utjecajan.
To je bilo 1976. Važno križanje?
– Nasadio mi je krila i definitivno me odlijepio od filma. Dobivao sam nagrade, počeo samostalno izlagati. Ali, prvi čovjek od njih, vodećih ljudi u likovnosti Zagreba, koji me zagrlio bio je Mićo Bašičević. Oni su '85., kad sam imao veliku izložbu u MSU-u, kupili od mene kompletnu izložbu. Od klinca. Ku-pi-li, a nisam je poklonio.
Tko je bio kustos te izložbe?
– Dado (Davor) Matičević.
Počeli smo se, u međuvremenu, krajcati u Poletu. Ves je bio stalno s nama, a vi ste stigli nešto kasnije?
– Kroz spomenutu liniju, koja je bila jedina i kroz koju su prolazili svi hrvatski fotografi. Napravio sam ono sve što se moglo napraviti do novina. Prelistajte knjižicu, pa ćete vidjeti koje su slike već ovdje. Inače, dizajnirao ju je Tomislav Gotovac.
On je i na naslovnoj fotki sa srpom i čekićem, vašim klasičnim motivom. Vežem je uz Polet.
– Ovo i jest vezano uz Polet. Ali, po datumu, vidjet ćete, ima i drugih fotki, koje sam radio prije. Objavljivao sam ih kao Poletove, a nemaju veze s tim listom.
Bili ste na katedri za filmsko snimanje. No, jeste li snimili koji film?
– Poslije ne, ali tamo da. Diplomirao sam s filmom Davora Žmegača o jednom vampiru. Oko tih filmova i Akademije bila je uvijek sljedeća zajebancija: uvijek su to nepregledni sastanci, što nisam mogao podnijeti.
Film je ostao izvan vašeg interesa?
– Toliko me ta fotografija okupirala da ne bih ni imao vremena. A danas mi je žao da nešto nisam radio na filmu, ali naprosto nisam. Takav je bio moj odabir, i to je gotova priča. Na Akademiji sam se spetljao s Vesovićem i svima drugima. Bili smo okrenuti sebi, bili smo nekakvi usamljeni tipovi.
Tko su vam bili kolege?
– Sa mnom je bio na godini Branko Hrkač. Bili su još Hohšteter, Mraković, Rogulj, a bio je i Boris Turković, najbolji snimatelj u generaciji, danas pokojni.
Sačuvali ste njegove kolor-fotografije Gotovčeve akcije “Volim Zagreb” iz 1981.?
– Dao sam Turkoviću svoju kameru s filmom, za svaki slučaj, ako mi milicija oduzme moje snimljene (crno-bijele) fotografije.
Novine su bile izvan vašeg sna?
– Uvijek sam sanjao da neću radit u novinama, želio sam živjeti od umjetničke fotografije. To je bila fiks-ideja, glupost. Mislio sam da ću napravit takve fotografije koje će netko kupiti od mene.
Ipak, imali ste pravo.
– Nisam to dočekao. Istina, ima tu i tamo nekih kolekcionara koji to uzmu, i neki muzeji. Ništa više.
Kada ste Vesović i vi osnovali glasoviti “duet”?
– Zvao se MO: Meko okidanje. Bio je tu u jednom trenutku i Jasmin Krpan. Inicijalno. Međutim, odustao je i krenuo svojim putem, napravio je svoju agencijsku priču. Nas dvojica krenuli smo u Polet i zatim Studentski list, a poslije smo se, vrlo brzo, preselili u Vjesnik. Radili smo u Startu, Svijetu, Danasu i drugim izdanjima.
Vaš studentski savez pretvorio se u životni. MO je tek mali dio njega?
– Tako je. MO traje i dalje, to je vječna priča.
Je li kod vas postojala dilema: naručena fotografija ili samostojeća, da tako velim?
– S tom dilemom sam raskrstio. Kako sam se upoznavao s poviješću fotografije, vidio sam da su najveći fotografi angažirani. Gledajte, to nije pravilo, ali svi su oni bili angažirani. I radili su naručeno. I shvatio sam: bez narudžbe nema nikaj. Zato što mi je taj rad u novinama omogućio da dođem do nekih ljudi, do nekih situacija, da iz prve ruke osjetim tu jednu vibru. Na primjer, kako da dođem do umjetnika, do ovih ili onih, a neobično volim portretirati?
Koliko ste godina radili kao urednik fotografije u Gloriji?
– Otkad je počela izlaziti u boji. Ali, nisam bio urednik u punom smislu riječi, odabirala je Dubravka, a ja sam uvijek radio. Svaki dan imao sam kameru u rukama. A imate urednike koji rade samo s bilježnicama.
Trebale su vam novine.
– Kako da dođem do određenih portreta? Tu sam i komentirao neke stvari koje su me zanimale. Kako bih to mogao proživjeti? To je veliko iskustvo, i taj kontakt s nekim ljudima. Uostalom, stvore se neka prijateljstva.
U Vjesnikov neboder došli ste “automatski”?
– Bio sam još u Poletu kad je fotograf Republičke konferencije SSOH-a odlazio u penziju. Pozvali su me i rekli: “Dođi k nama da ne trčiš okolo, pa ćeš tu raditi.” Trebalo je snimati radne akcije, njihove sjednice i još kojekakve stvari.
To je bilo u Kockici, na Prisavlju.
– Došlo je ljeto, morao sam napraviti sve te fotografije ORA itd. sam. A to je vidio Denis Kuljiš. Nazvao me i rekao: “Napunio si kompletne novine, i to izgleda odlično. Dođi gore.” I došao sam, pa smo tu počeli raditi. U Startu je bio Sead Saračević kad sam došao. To je bio taj prijelaz, kad je dolazio Pleše. I tako je krenulo.
Ostalo je povijest. A kako danas gledate na Trbuljakov prijelom Poleta? I što je značio za našu fotografiju?
– Da objaviš svoje slike, da afirmiraš svoj rad, ti plešeš s vragom. To je meni svakako dobro došlo. Trbuljak je jedan od ključnih ljudi. Ali, ne samo što se tiče prijeloma. Tu je i pitanje njegove pozicije kao ozbiljnog artista. Jer da on nije bio to što je bio, onda bi njega ovi, Denis i ostali, rasturili. Naprosto su mu vjerovali.
Fotografija je zadobila veće značenje.
– Pogotovo ta priča s crnim rubom. Kad se to zaokružilo, po tom se malo i drkalo, odrezala se slika, pa se rub malo pomicao, ali to je bio neviđen napredak u odnosu na ono što je bilo prije. I Vejzović je to radio u Startu, ali na svoj način, s time da tamo nije bio crni rub. U stvari, bio je na crno-bijelim slikama. On optereti sliku u boji.
O čemu sada razmišljate?
– Moram napraviti još jedan projekt, prije nego umrem, tih svojih likova, tih brojnih portreta.