Evo nam i Križnoga puta pod morem! Nakon što je ta tema na sve moguće i svakodnevne načine “zatrpala” zemaljsku površinu i što se u svakome smislu danomice ukazuje u životu ljudi, našla je, eto, mjesta i ispod površine mora. Dakle, evo Križnoga puta koji, kako govore poticatelji te akcije, “nije realiziran nigdje u svijetu”. Tome, nažalost, treba vjerovati.
Ova je zamisao potaknuta snom dvaju entuzijasta, jednoga vlasnika ronilačkoga kluba/centra i jednoga vlasnika keramičkoga obrta iz Petrinje. Sve je obavljeno u uvali Jelinak u Vinišću, u općini Marina kraj Trogira, koji će tako nesumnjivo “obogatiti i proširiti svoju turističku ponudu” i štoviše doprinijeti “turističkoj industriji”. Dakle, Križni će put biti još jedan “turistički proizvod” kao što je to u ovoj jezičnoj nakaradnosti, “turistički proizvod” i tovar - iliti – magarac!
Televizori u moru
Dubina od 4 do 9 metara ne bi, za sve uzraste, i napredne i početne plivače i ronioce, trebala biti problem. Prva potopljena postaja Križnoga puta je pomno rađena od ekološkoga betona, a figure su u prirodnoj veličini. Sve skupa će biti 50-ak figura. Naposljetku će doći i dodatna 15. postaja s likom Isusa od 9 metara postavljena na dubini od 18 metara. Cijeli će podvodni prostor biti i osvijetljen i po noći neodoljiv; što bi rekli poneki arhitekti, bit će to prava “atrakcija” i “čarolija”. Da sve bude i svjetovno i vjernički čisto i potpuno, tu su i suglasja svih državnih i vjerskih institucija. Uz pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora, tu je i potpora njegova potpredsjednika koji je otvarajući taj uzoriti projekt uvjeren da će to biti “nova vjerska i domoljubna ponuda”. Uostalom to je i prava uloga Sabora i političara. “Hvali more, drži se dna” - kako kaže jedan duhoviti čovjek. Blagoslov je došao s krme broda hrvatskoga imena Gold Digger (ili u prijevodu Petar Krešimir Četvrti).
Milijan Brkić, potpredsjednik Hrvatskog sabora
Uvjerava se da je to i “prvi podvodni muzej u svijetu”. Hm. Ne - baš! Ali da se ne rasipamo uvidima i ne kvarimo to pravo prvenstva i svojevrsne “senzacije”, priznajemo da ideja sa Križnim putem ispod mora nije nikome, osim nama, pala na pamet. A podvodnih muzeja je u svijetu koliko hoćeš. To je u neku ruku i onaj na Ražnju kod Rogoznice s promjenjivim ali i stalnim postavom i izložcima ispod mora koji je osmislio sjajan umjetnik Ivo Deković i kojemu je to i životni i svakako hvalevrijedni projekt. Taj sub-art i galerija ispod površine ima ulogu reći da je priroda jača od svih ljudskih izuma. Tome je i dokazom cijela kolajna njegovih televizora koji uronjeni u more nakon stanovita vremena gube svoju ulogu. Zadobivajući izrasline, brazgotine i alge… svi potopljeni i utopljeni oblici dokazuju da je priroda jača od svih ljudskih tvorevina i sklepovina. Ali ovdje se moguće misli da autoritet teme nadjačava autoritet prirode.
Od brojnih primjera muzeja pod morem od Australije do Kanade, od Norveške do Cejlona, najsvježiji je primjer podvodnog muzeja Museo Atlantico kipara Jasona deCaires Taylora inauguriranoga 10. siječnja ove godine. Dobar je dio te cjeline nastao kao hommage izbjeglicama koji su svoj životni put završili u moru. Treba stoga vidjeti skulpturu broda Lampedusa sa 13 izbjeglica, odnosno skulpture koje su inspirirane stvarnim ljudskim pričama i sudbinama (nalazi se na 15 metara dubine uz obalu španjolskih Kanarskih otoka u Lanzaroteu u Bahia de las Coloradas).
Koraljne oaze
Treba vidjeti i druge skulpture, primjerice anonimni par bez lica koji rade selfie ili one koji su usredotočeni na svoje mobitele ili koji bulje u svoje iPad-ove i epikurejski su zavaljeni u svoju udobnost i klackalice. Treba dakle vidjeti tu smislenu instalaciju koja je dio podmorskoga muzeja Museo Atlantico. I tamo je netoksični beton oblikovan organički kako bi motivirao rast morskih organizama, flore i faune. Isti je kipar izradio i nizove skulptura od Londona do Meksika koji postaju pravi morski grebeni ili se zajedno pretvaraju u prave koraljne oaze.
Treba vidjeti i 12 instalacija i projekt nazvan “Portal” koji je smješten u morskom botaničkom vrtu na način da mami, stimulira i privlači morske organizme kojima konfiguracije oblika postaju staništa. Tu je i instalacija sa 30 figura i zid dužine 30 metara “Crossing the Rubicon”, od sto tona koji govori o neosjetljivosti i apsurdu egoizma posjedovanja i vlasništva, te “čuvanja svojeg tora”, premda cijeli svijet, klima, oceani, i svi mi, lakonski govoreći, idu k vragu! Doduše i tamo se očekuje “poticaj lokalnom gospodarstvu ili prihodi za ronioce i brodice”, ali tu nema vjerskoga turizma niti ove “duhovne obnove”.
Ali vratimo se našemu “turističkome proizvodu”, i sretnoj zemlji koja je stvorila Raj na zemlji pa sada s križnim putem ide u dubinu mora. Jer kako je sve u normalnom svakodnevnome životu uređeno uljuđeno i posloženo, roni se ispod površine izazivajući pritom duhovite, ali i grube i brutalne komentare “naših” i “vaših”, što je često čisti govor mržnje… Ali kako je sve u uskoj varoši i među uskim ljudima, što bi kazao Matoš, politika, ne čudi ništa. I premda bismo ovo mogli mirne duše uvrstiti u nešto benignije gluposti, ne mora se sve prepustiti našoj zluradosti, komentarima o evangelizaciji riba i podmorja, prizemnom ismijavanju i sprdanju.
Može li se to sve jednostavno iščitati kao neki smisao ili besmisao, kao nešto vrijedno ili bezvrijedno, neovisno o našim uvjerenjima ili o onome u što netko vjeruje ili ne vjeruje. Ima li naposljetku ovdje neke lucidnosti ili mučeništva imaginacije? Kakvoga smisla ima ili nema ova instalacija? Sa stajališta invencije ili smisla ove instalacije, skulpture, ili što već jest - u ovome - zaista niš koristi! Tu je riječ o pomanjkanju autoriteta djela u korist autoriteta teme koja ne raste iznutra, što je dokazom stanja i svijesti površinskoga kopa i zastrašujuće vladavine trivijalnosti i forme.
Odraz mentalnog stanja
Ali i ovo more sa svim našim vizijama, intervencijama i ovim skulpturama vapi da ga se pusti na miru jer je u njemu toliko dokaza Božje milosti i ljepote da mu ne trebaju ove izmišljotine. Ne treba mu niti čovjek sa svojim Posejdonijama koje žderu ono malo mira koji je površina zemlje već izgubila. A ako se vjeruje u Onoga koji je stvorio rijeke i mora, doline i planine… čemu ta zlatna telad u podnožju Sinaja koji nešto dokazuju i pokazuju - primjerice da je luster važniji od sunca!
U odnosu na cjelinu Stvoriteljeve darežljivosti, što će mu ti malešni i beznačajni znakovi samovolje i “vizije” koje se mogu potopiti i u dubinu Filipinske brazde, ali će to sve ostati na površini i u plitkoj festivalizaciji najboljega. Moguće će to biti i radost budućih arheologa koji će se uveseljavati, gonetati smisao svega, premda će, što je utješno, prije priroda učiniti svoje, posvojiti i ovu glupost i pretvoriti je u život. Ona je, premda i to ima svoje granice, jedini lijek za sve gluposti, trenutne slave, “vizije” i svekoliko pojeftinjenje najdragocjenijih vjerovanja. Ribe će malo zajecati, rak će nabrusiti svoja kliješta, hobotnica će se već snaći, samo će se Posejdonija radovati. Ali i tamo je svako čudo za tri dana!
Moguće je misliti o “vjerskom turizmu” ili o “vjerskom biznisu” - kako neki ističu posebice u ovome vremenu u kojemu se svijet ne može odlučiti između smisla i propasti. I sve mi se čini da je ovaj Križni put, kao i Gospa nad Primoštenom, kao i “najveći” ili “najljepši” Isus, uz poneke moguće i iskrene, neuke i naivističke vizije, zapravo jedno mentalno stanje cjeline ljudi i zemlje u kojoj je glupost, pa i sa ovime, sve bliže svojemu cilju.