Još jednom je New York iz davnih 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća provalio iz memorijalne kutije na svjetlo dana zahvaljujući samo jednom imenu, nedavno preminulom Billyju Nameu (22. II. 1940 – 18. VII. 2016). To je New York neumrlog Andyja Warhola i pop arta.
Čini se da je pop art sve bolji kako protječe vrijeme – umjetnost graffita 80-ih, Keitha Haringa i ostalih ne može ga baš slijediti. Warholova zvijezda jače bliješti, a u tome joj sada pomaže upravo spomenuti William Linich – jer, to je Nameu pravo, krsno ime – inače školovani dizajner svjetla, da ne velim dizajner ili rasvjetljivač, koji je mladog Warhola upoznao 1959. u svojstvu konobara, pitajući ga u kafiću (Serendipity3!) za narudžbu.
Samouki prijatelj
Poslije su njih dvojica postali prijatelji, pa mu je Warhol poklonio svoj Pentax foto-aparat, kada se sam odlučio snimati filmove. Billy je otrčao do prvog fotografa i zatražio priručnik o korištenju istim aparatom. Tako je započeo ep o najbogatijoj kolekciji fotografija koja je pratila aktivnosti Andyja Warhola i njegove znamenite Tvornice (Factory), preciznije prve, Srebrne tvornice. Usput, Billy je umjetničko prezime dobio prema ceduljici na kojoj je napisao: “Ime (Name): Billy”.
Bob Dylan
Lou Reed, Bob Dylan, Nico, Edie Sedgwick, Velvet Underground itd. samo su neki od posjetilaca Factoryja, i samo neki od protagonista Nameovih specifičnih fotografija. Snimao ih je čisti početnik, ili samouk, za koga je bilo veliko postignuće, barem ispočetka, namjestiti svjetlo i pravi “otvor”. Te i takve Nameove fotografije časkom su postale tekuća arhiva jednog od najjačih američkih umjetničkih pokreta, ako ne uopće najjačeg, i teško da će ih nadomjestiti itko ili išta drugo. Na stranu to što se Warhol, kao i njegova dionica pop arta, sprdao s poviješću i kunsthistorijom.
Obiteljsko srebro
Nameove fotografije jedinstvene su zato što u-hodu dokumentiraju umjetnički uzbudljivo vrijeme, premda nisu imale čak ni tu “malenu” ambiciju. Više su išle u prilog tome da jedan “dizajner” dokazuje svoje mogućnosti slavnijem dečku. I novoj sredini. No, bez obzira na količinu amfetamina i ostalih droga koje je Name uzimao, zajedno s ovim ili onim, slavnim i neslavnim prebivaocima Factoryja, on je pred fotićem, jednostavno, pokazao izuzetnu senzibilnost, o kojoj nije ni razmišljao. Njegova fotografija Loua Reeda samo je njegova.
Lou Reed
Usput, treba reći da je Warhol Srebrnu tvornicu “ukrao” baš od Billyja Namea, kome je i dopustio da se useli u nju (Istočna 47 ulica). Danas znamenite fotke snimao je kao jedini foto-stanar istog umjetničkog stjecišta i presjecišta, od 1964. do 1970. Naime, Name je od svog stana napravio prvo “obiteljsko srebro”, pomoću aluminijskih folija i srebrne boje, pa ga je Warhol zamolio da jednako tako opremi, govorilo se: “dekorira”, njegovu Tvornicu. Zato se američki kroničari opraštaju od Namea kao od dvorskog fotografa pop arta i samog Andyja Warhola. I ističu da je Name srebrni beštek prebojao srebrnom bojom za metal.
Andy Warhol
Treba dodati, istovremeno, da je upravo Billy Name, zahvaljujući statusu i “poziciji” sveprisutnog a nevidljivog u Tvornici, bio onaj koji je u naručje primio teško ranjenog Warhola kada je u njega pucala dramska autorica Valerie Solanas (1968), optužujući ga da joj krade ideje. Dvije godine kasnije Name je otišao iz Warholova carskog svijeta i nestao u San Franciscu, na desetak godina. Kako god bilo, godine s Warholom danas su ono po čemu se pamti ovaj neobičan i samosvojan čovjek, koji je prešao put od konobara do samoukog umjetničkog fotografa jedne epohe.
Nestala arhiva
Prije dvije godine, 2014., Billy Name je objavio fotomonografiju “Billy Name: The Silver Age”, koju je uredio Glenn O’Brien. Mnogi su tada rekli da Warhol “nigdje nije izgledao bolje nego na tim srebrnim fotografijama”. Nisu dodali da je malo tko već tada uviđao njegovu veličinu i da je malo koga zanimao.
Ogromna arhiva Nameovih negativa – više tisuća komada – jednostavno je nestala prije nekoliko godina. Legenda kaže da je Warholov superstar Paul America trebao novac za drogu, pa je provalio u stan Henryja Geldzahlera, koji je čuvao Nameovu imovinu. Pritom je nestao i glasoviti triptih Jacqueline Kennedy Onassis, vrijedan desetke milijuna dolara, koji je Warhol poklonio svom prvom fotografu.
Bilo kako, Williamu Linichu junioru te vrednote i milijuni nisu bili važni. Proučavao je budizam i pisao konkretističku poeziju. “Nikada nije imao nikakve financijske koristi od dana provedenih u Factoryju.” Treba vjerovati da će se njegova arhiva sutra pronaći. Tada će se doznati, možda, da li je umjetniku slavenskog, slovačkog podrijetla išta značilo fotografovo slavensko podrijetlo. A spominju se, kao Nameovi mogući preci, naturalizirani Linichi iz Slovenije, Hrvatske i Poljske.