Zlatko Prica, likovni umjetnik i mecena mladih umjetnika, dobio je četverojezičnu monografiju koja objedinjuje njegove stvaralačke faze i obrazlaže (međunarodni) značaj njegova rada.
Iako je sveobuhvatnu monografiju zaslužio tijekom života, Prica ju nije dobio, vjerojatno zbog toga jer je njegovo stvaralaštvo bilo ispred socrealističkog vremena u kojem je živio, zbog čega ga je, kako u predgovoru knjige piše Vesna Kusin, domaća kritika najprije osporavala, a zatim ignorirala. Ipak, s vremenom se važnost njegova rada iskristalizirala pa je tako Darko Schneider 2004., godinu dana nakon Pricine smrti, napravio presjek njegovih radova nastalih od 1970. do 1977. u tehnici tuša u boji, a Margarita Sveštarov Šimat 2009. presjek njegova grafičarskog korpusa.
Konačno, odlučeno je da će na 100. obljetnicu njegova rođenja biti objavljeno izdanje u kojem će autori iz različitih perspektiva predstaviti njegovo stvaralaštvo. Objava knjige, koja je trebala izaći u isto vrijeme kad je u Klovićevim dvorima prošle godine bila postavljena izložba s istom temom kao monografija - 100 godina od Pricina rođenja - bila je odgođena. Objavljena je sa zakašnjenjem od godine dana i tri dana nakon stote obljetnice njegova rođendana.
Intelektualna lijenost
Nikola Albaneže, koji je uz Nikolinu Šimunović bio autor prošlogodišnje velike Pricine izložbe, prvi je od autora koji su secirali Pricin opus. Detaljno je opisao recepciju njegovih djela; iako je u društvu bio uvriježeni akademski slikar, član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, domaći ga kritičari nisu štedjeli, dok su mu oni inozemni bili više naklonjeni. Albaneže je razradio Pricino stvaralaštvo kroz faze - prvu, prije no što se upisao na Akademiju likovnih umjetnosti, zatim “Samoborski ciklus”, “Plodove zemlje” i “Ljude i plodove”, “Tarski ciklus”, “Opatijske kišobrane” i posljednju, fazu “Žene”.
Prije početka povijesnog presjeka Pricina stvaralaštva, Albaneže se osvrnuo na jedan od njegovih najpoznatijih umjetničkih, ali i aktivističkih pothvata, ilustracije za poemu “Jama” Ivana Gorana Kovačića, koje je Prica napravio u suradnji s Edom Murtićem. Murtić je mapu ilustracija poslao, među ostalim, Theodoreu Rooseveltu, Winstonu Churchillu, Josifu Visarionoviču Staljinu i Pablu Picassu, a s vremenom je postala simbol antifašističke borbe.
“Dojadili su mi oni što još uvijek pamte Jamu, kao da ništa drugo nisam učinio. To je dokaz intelektualne lijenosti koja hvali iz neznanja, a ne iz svoje oduševljenosti i istinskog razumijevanja”, rekao je Prica u razgovoru s povjesničarom umjetnosti Ivom Šimatom Banovim u povodu izložbe “Zlatko Prica - 50 godina slikarstva” iz 1989. godine. Albaneže je taj primjer istaknuo kako bi čitatelja pobliže upoznao s Pricinim stajalištima o povezanosti umjetnosti i režima - prva ponekad može oslikati potonju, ali on kao umjetnik nikada nije težio takvoj vrsti glorifikacije.
Svoju prvu stvaralačku fazu sam Prica je nazvao “sigurnom lukom zagrebačke škole”. Česti su tada, među ostalim, bili motivi Zagreba - slikao je Zrinjevac, zagrebački HNK i Glavni kolodvor, a djela su bila obilježena sumornom atmosferom i izostankom za njega kasnije karakterističnog kolorizma. Stil je oštrije formirao za boravka u Indiji i nakon povratka.
Crno-bijela fotografija snimljena 1952. godine kada je Zlatko Prica nekoliko mjeseci boravio u Indiji na studijskom putovanju
“Opatijski kišobrani”
Naslikao je dvadesetak djela koja su prikazivala scene iz New Delhija, na kojima se vidi blagi zaokret u pristupu i tehnici - više boja i oslobađanje od poriva da se slika isključivo ono što se vidi.
Ipak, veća promjena vidljiva je u Samoborskom ciklusu, nastalom nakon povratka s indijske avanture. Pojavljuju se grublje linije, a sve je snažnija težnja upotrebi simbola. Slijede ga ciklusi “Plodovi zemlje” i “Ljudi i plodovi”, koje Albaneže označava kao “stvaralačku suverenost”, u kojima su, među ostalim, nastale slike “Aglomeracija”, “Siva slika”, “Zeleni stol” i “Metamorfoze III”. U ovom su razdoblju slike, piše Albaneže, bile “pohvala nepogrešivoj ruci u službi imaginacije duha kojom je usvojio svoju izrazito individualnu percepciju svijeta”. Monumentalna djela, bez kompromisa i ublažavanja, smjestila su Pricu među neke od najvažnijih modernističkih umjetnika.
Tarski ciklus označio je postupni ponovni prijelaz s apstrakcije na konkretnije likove i pejzaže, koji su u potpunosti došli do izražaja u “Opatijskim kišobranima”. Riječ je bila o jednom od njegovih plodnijih ciklusa, u kojem se, kako kaže Albaneže, “okrenuo opservaciji malih trenutaka, a nekadašnje pretenzije k velikim dosezima su utihnule”. Posljednji umjetnikov ciklus bio je “Žene”, kad mu je vid već bio prilično loš, no i dalje se mogao prepoznati njegov specifičan potez.
Monografija sadržava i detaljnu biografiju umjetnika, koju je priredila Nikolina Šimunović. Zlatko Prica, rođen pod imenom Zoltan Ödön u Pečuhu, s obitelji se najprije bio preselio u Osijek, a zatim u Zagreb, gdje su živjeli u kući iza remize. Njegova teta Milenka ime mu je tada prevela u Zlatko. Već u srednjoj školi intenzivno se bavi slikarstvom i s Kostom Angelijem Radovanijem priređuje svoju prvu izložbu. Prije nego što je upisao Akademiju, skupio je svoje radove i uputio se Krsti Hegedušiću, koji mu je, nakon što ih je pregledao, rekao: “Čujte, mladiću, ako tako nastavite, vidjet ćemo... Možda će i biti nešto od vas. Na temelju onoga što vidim pristajem da se s vama bakćem”.
Nakon upisivanja Akademije, uzore je vidio u slikarima poput Josipa Račića i Miroslava Kraljevića - koliko zbog slikarskog umijeća, toliko i zbog fascinacije tragičnim krajem njihovih života. Predavali su mu istaknuti umjetnici Ljubo Babić i Omer Mujadžić, koji su postavili temelje njegovu umijeću. Prvu samostalnu izložbu imao je 1941. u Umjetničkom paviljonu, kad je prvi put u životu prodao tri rada, koje je kupio Artur Schneider, ravnatelj tadašnje Sveučilišne biblioteke.
Logor Danica
U ratno doba Prica je bio deportiran u logor Danica kraj Koprivnice, gdje je na crtežima, koje je njegova buduća supruga Zdenka Reiser potajno iznosila odonud, prikazivao likove i scene iz logora. Nakon izlaska na slobodu, ženi se sa Zdenkom i odlazi u partizane, gdje nastaje već spomenuta “Jama”. Nakon rata se vraća u Samobor, putuje Makedonijom i sa Zdenkom dobiva kćer Vesnu. Godine 1952. na šest mjeseci odlazi u Indiju, put koji je ostavio najveći trag u njegovu stvaralaštvu, kako bi razgledao jugoslavenski paviljon na Internacionalnom industrijskom sajmu u Delhiju.
Vraća se u Samobor, gdje ponovno radi, kako je sam rekao “od početka, ab ovo”. Tada je već priznati slikar, čiji je rad prepoznat i u inozemstvu, pa izlaže u Veneciji, Londonu... Kasnije stvara u Taru, malenom ribarskom mjestu u Istri, koje je bilo oaza za stvaranje njegova najplodnijeg ciklusa. Godine 2002. doživio je ispunjenje velike želje - otvorenje Galerije Zlatko i Vesna Prica, a godinu nakon toga umire u Rijeci.
O Prici je o monografiji pisalo još nekoliko autora, među kojima su Hoppál Péter, Damir Šetin i Rozs András. Uspjeli su ga prikazati kao svjetskog čovjeka, koji je izlagao ne samo diljem Europe, nego i, na primjer, u Brazilu i Indiji, a imao je vrlo veliku ulogu u kulturnom povezivanju Hrvatske i Mađarske. Pricina biografija završena je riječima koje je isticao kao životni moto: “Za mene slikarstvo nije usuglašavanje s dopuštenim ili pomodnim stanjem jednog razdoblja, nego moja unutrašnja potreba da radim ono što radim. I da to što radim, ludo volim”.