Prošlo je točno godinu dana otkad sam, baš na ovim stranicama, pisao o sjajnoj knjizi Philipa Kerra, “Dama iz Zagreba”. Otkrio sam je, taman frišku iz tiskare, u berlinskom Dussmannu gdje se sjajno prodavala.
Knjiga je, nakon tih godinu dana, prevedena na hrvatski i napokon objavljena kod nas. Pitam Philipa Kerra je li ga iznenadio njemački uspjeh knjige u kojoj njemački ministar propagande Joseph Goebbels istražuje obiteljsku povijest glumice Dalije Dresner.
Svijest o uspjehu
Angažira on tako Kerrovog uobičajenog protagonista, cinika i paradigmatskog noir junaka Bernija Gunthera, kojeg potraga vodi direktno u NDH jer je Dalija Dresner, inače rođena u Puli, zapravo Sofija Branković. Philip Kerr, međutim, u potpunosti je nesvjestan svog uspjeha.
“Njemački uspjeh moje knjige jako me iznenadio. Sad prvi put čujem za to. Ne poklanjam veliku pažnju tome kako se knjige prodaju budući da radim na onoj idućoj. Ponekad mi se čini da sam u potpunosti nepovezan sa svojom knjigom, baš kao da sam ona odsječena ruka u Rembrandtovoj Belšazarovoj gozbi. Često odlazim u Berlin i to se sigurno dogodilo kada nisam bio tamo. Inače, Berlin mi je najdraži grad na svijetu, iako mi je Zagreb sada zasjeo na drugo mjesto.”
Portret NDH
Ono što je posebno egzotično u Kerrovoj knjizi, svakako je prozni portret Nezavisne Države Hrvatske. Način na koji je ocrtava, podaci koje ima, oživljavaju to najkontroverznije razdoblje hrvatske povijesti na dosad neviđen način. Piše Kerr i o zločinima, posebno onima u Jasenovcu, pa ga pitam zašto je svog Bernija Gunthera, s kojim se već godinama družimo po brojnim zakucima III. Reicha, odlučio poslati baš u državu Ante Pavelića.
“Jako sam puno čitao o holokaustu - zapravo previše - i jedno se ime redovito pojavljivalo. Jasenovac. Gotovo da se prigušeno šaputalo kako je to bio najgori logor od svih. Odlučio sam stoga proučiti sve što sam mogao - i sve ostalo je proisteklo iz toga. Čak se njime može objasniti i građanski rat iz 1992. No, ja volim slati Bernija na teška mjesta. To je veliki izazov - kako za mene, tako za njega. Vidite, draže mi je kada su stvari teške. Da su lakše - svatko bi ih radio.”
“Dama iz Zagreba” lijepo je primljena u Hrvatskoj i, kako se danas čini, još se ljepše prodaje. Je li je pisao s namjerom da uspije i na hrvatskom tržištu? “Ponovno mi je to novost - sjajna vijest za koju nisam znao. Koliko god me to raduje, iskreno, mislio sam da ljude u Hrvatskoj moja knjiga uopće neće zanimati. Konačno, što bi vam jedan Englez mogao reći o tom razdoblju? Pretpostavljam, ništa. Naposljetku, to je vaša povijest i možete biti sigurni da sam napravio neke pogreške. No, pokušao sam se zaista povezati sa žrtvama ustaškog terora. Stajao sam u jednom od vagona u Jasenovcu i pokušao se mentalno povezati. Bilo je to iznimno uznemirujuće. Do određene mjere me to progoni i danas.”
Židov Süss
Zanimalo me u razgovoru s Kerrom kako je stvarao lik policajca Bernija Gunthera. On je, naime, pripadnik Službe sigurnosti (SD) koja je, uz ostalo, nakon svakog svog slučaja ostavila opsežnu papirologiju s izvještajima. Danas su ti izvještaji neki od najzanimljivijih objavljenih dokumenata III. Reicha. 1985. godine objavljeni su pod nazivom “Meldungen aus dem Reich”, i pokazali su kako je djelovao jedan dio represivno-obavještajnog aparata nacističke Njemačke te kako su svi ti izvještaji, pod opaskom “ganz geheim”, uredno dostavljani na stol ministru Goebbelsu. Je li se, dakle, Philip Kerr u stvaranju Gunthera oslanjao na “Meldungen aus dem Reich”?
“Baš i ne, iako znam za te izvještaje. Najvažnije istraživanje koje provodim je u mojoj glavi, a uz pomoć mog vlastitog karaktera. Zamišljam što bih ja napravio da sam živio u to vrijeme, i na tom mjestu. Odgovor nije uvijek ugodan. Htio bih razmišljati o tome kako bih se ponašao kao poštena, moralna osoba, no vjerujem da postoje razdoblja u kojima bih samo spašavao svoju kožu. Bernie je moja ideja heroja; netko tko se trudi dobro raditi, ali u tome ne uspije uvijek.”
Kada se god piše ili razgovara o kinematografiji Hitlerove Njemačke, jedno od neizbježnih imena svakako je Veit Harlan. Koliki je njegov značaj svjedoči i čitav niz izuzetno važnih tekstova koje je kolega Nenad Polimac na ovim stranicama posvetio upravo njemu. Kontroverzan rasni propagandist, koji je ujedno bio i klasično obrazovan, te čiji je filmski rukopis izuzetno interesantan, Veit Harlan uživa do danas status najmračnijeg filmskog redatelja u povijesti. Njegov film “Židov Süss” redovito se nalazi na listama najopakijih filmova, jer ga se izravno optužuje kao film koji je poticao rasnu mržnju ali i istrebljenje Židova.
“Veita Harlana će se uvijek prozivati kao redatelja najgoreg filma ikad snimljenog. Ništa me ne šokira kao fanatični antisemitizam. To je, međutim, tehnički dobro napravljen film što samo dodaje stravičnosti čitavog filma. On je, kao redatelj. bio Goebbelsu korisno oruđe njemačke filmske industrije.”
Gola Dalija
“Dama iz Zagreba” prvenstveno je filmom inspirirana knjiga. No, sasvim neobično, jedan je film na nju utjecao a da baš nikakve veze s Goebbelsovom kinematografijom nije imao. Kultni film “Agora” Alejandra Amenábara koju su prije nekoliko godina klerikalni krugovi prokušali bojkotirati, zbog toga što prikazuje povijesno utemeljen ranokršćanski fanatizam u sukobu s, tada već umirućom, antičkom civilizacijom, našao je svoj put i u ovu knjigu. U njoj je Dalija Dresner, u režiji Veita Harlana, snimila film “Svetica koja nije postojala” u kojem je glumila Hipatiju. Philip Kerr, kroz unutarnji monolog Bernieja Gunthera u jednom, meni omiljenom, malom pasusu ispisuje samu srž njemačke filmske propagande toga doba: “Konačno, već sam prije vidio golu Daliju Dresner. Milijuni su je vidjeli golu. Bio je to jedini vrhunac Svetice koja nije postojala, svojevrsni obrnuti ‘Židov Süss’ o ženi koja se zvala Hipatija i koja je bila grčki filozof četvrtog stoljeća. Na kraju tog filma, koji je također režirao Veit Harlan, Hipatiju, koju je glumila Dalija Dresner, svuku do gola i kamenuju aleksandrijski Židovi. Do tog je trenutka to bio vrlo dosadan film, a neke žene koje sam poznavao rekle su da je dobila što je tražila i da to nije Dresneričina najbolja uloga. Drugi, manje kritični prema glumcima i glumi, većinom muškarci poput mene, uživali su u filmu zbog onoga što je on zapravo bio - dobar izgovor da se lijepa žena skine gola. Goebbels je, dakle, dobro poznavao barem polovicu svoje publike”.
Gdje je Kerr, dakle, vidio vezu kasnoantičke Aleksandrije i matematičarke Hipatije s Njemačkom četrdesetih godina?
“Pogledao sam ‘Agoru’ i bio sam jednako zgrožen ponašanjem kršćana. Zapravo, nikad nisam pretjerano volio kršćane. Odgojen sam u strogom kršćanskom duhu, no sad me sve religije zamaraju. Vjerujem, kako je to Gibbon naveo u ‘Opadanju i propasti rimskog carstva’, da je poganstvo bilo najbolje. Rimljani su tolerirali druge religije i gadilo im se to što su kršćani tako nesnošljivi prema drugima. Vjerujem da je moguće uzeti bilo koju priču i nemilosrdno je iskoristiti za svoje potrebe.”
Prvi orgazam
Spomenutu glumicu, Daliju Dresner, Kerr oblikuje prema dvije postojeće. Jedna je Hedy Lamarr, koja je zapalila svijet tridesetih godina kada je u filmu “Ekstaza” prva na filmu pokazala ženski orgazam. Nije nezapaženo prošla ni njena uloga Dalile u poslijeratnom hitu “Samson i Dalila”. No, Hedy Lamarr bila je ujedno i izumitelj i upravo zahvaljujući njoj danas koristim Wi-Fi - sistem koji je upravo ona patentirala. Druga šablona za Daliju bila je Pola Negri, slavna muza ranih nijemih filmova Ernsta Lubitscha koja je nakon velikih uspjeha “Madame Dubary”, “Sumurun” i “Carmen” zbog svog baroknog života navukla na sebe bijes javnosti te se povukla. Tek ju je nakratko na film vratio upravo Goebbels. Njih me dvoje fasciniraju. Kod Hedy, ljepota se spaja s velikom inteligencijom. Goebbels je padao na lijepe glumice i imao je mnoge ljubavne afere s njima, te sam iz toga crpio podatke za Daliju. Ona nije ono što se čini, naravno, ali to nije nijedna žena. To je ono što čini dobar lik u romanu..
Danas je nemoguće pisati o Josephu Goebbelsu, bez uvida u njegove opsežne dnevnike. Prije desetak godina završen je njemačko-ruski projekt publiciranja dnevnika koje su Sovjeti zaplijenili odmah po ulasku u Hitlerov bunker, u svibnju 1945. Tamo su pronađeni stakleni negativi ministrovih dnevničkih zapisa, koji sežu još u rane dvadesete. U njima Goebbels otvoreno piše o drugima ali i o sebi. U Kerrovoj knjizi Goebbels je vrlo životan, izvan stereotipa i vrlo blizak onome što čitamo na stranicama njegovih dnevnika. “Uvijek sam gledao na naciste kao na stvarne ljude, ne karikature. Goebbelsovi dnevnici su mi u tome jako pomogli. On je, uz Hitlera, bio zasigurno najzanimljiviji nacist. Goebbels je bio doktor književnosti i romanopisac, što me također zaintrigiralo. Kada pišem o tim ljudima, ja ih pomalo i glumim koristeći se metodskom glumom - a sve kako bih im se uvukao pod kožu. Jako mi je drago da vam se svidjelo kako sam ga portretirao.”
Između dobra i zla
Razgovarajući dalje, neizbježno spominjemo ekranizaciju. Philip Kerr je jasan - ne pada mu napamet da sam piše scenarij za film. Ostavlja to drugima koji će, unatoč njegovom bogatom scenarističkom iskustvu, to napraviti mnogo bolje od njega. Što se prava tiče, ona televizijska su već otkupljena - ona filmska još ne. Hollywood mu već godinu dana dahće za vratom no, barem za sad, nitko ga ne prisiljava na radikalne izmjene.
“Svi koje sam susreo u Hollywoodu su bili inteligentni i strpljivi - jako daleki od ideja iz Bartona Finka, kakve mnogi imaju o ljudima u filmskoj industriji. Neumorno su pružali podršku i bili ljubazni.”
Svoj dream-cast odavno je, kaže, okupio, ali svjestan je da od njega neće biti ništa. Htio bi tek jednu malu ulogicu za sebe jer je oduvijek htio glumiti negativca.
Na kraju ga pitam o Hrvatskoj, zemlji koju je proputovao tijekom istraživanja materijala za knjigu. “Za početak, u Hrvatskoj sam se sjajno proveo. Moj je vodič bila istinski divna žena koja me pažljivo slušala i vodila gdje god sam zatražio. Nažalost, izgubio sam njen e-mail. Odsjeo sam u Esplanadi, koja je bila pravi užitak, i jeo sam u mnogim lokalnim restoranima. Ponekad se istraživanje za knjigu čini kao mali praznik. Odvezli smo se i u Banju Luku, i na sva mjesta koja se pojavljuju u knjizi. To je bilo nevjerojatno iskustvo. Ponekad je istraživanje usamljen posao, ali moja vodičica je bila sjajno društvo i uvijek zabavna.
Razgovor zaključujemo pitanjem o razlozima zbog kojeg se sve vezano uz Drugi svjetski rat sjajno prodaje.
“Ljudi su fascinirani tim razdobljem iz više razloga. Najprije, to je najvažniji europski događaj još od reformacije. Također, bio je to povijesni trenutak kada se jasno mogla povući crta između dobra i zla. Nacisti su to olakšali time što su imali svoj SS, najvjerojatnije najstrašniju organizaciju u povijesti.”
Bernie Gunther Philippa Kerra odavno je otputovao iz NDH.
No, kako zaključuje pisac, “Damu iz Zagreba” pamtit će do kraja života.