ZAGREB - Pod pojmom sirove animacije smatraju se sva ona ostvarenja kojima je poruka važnija od virtuoznosti izvedbe, a izbor najzanimljivih od njih kroz povijest na ovogodišnjem su Animafestu okupljeni pod novokovanicom "animanarhija".
Koncept sirove animacije može se usporediti s punk glazbom ili 'autsajderskom' umjetnošću. "Slično kao u punk glazbi, umjesto na virtuoznost, ide se na sirovost, snagu poruke i energiju", rekao je umjetnički ravnatelj festivala Daniel Šuljić.
Kako bi se publici približio taj dio umjetnosti animacije, za festival su odabrani filmovi koji u četiri programa predstavljaju prošlost i sadašnjost takve produkcije, te retrospektivu jednog od autentičnih predstavnika sirove animacije, poljskog autora Juliana Antonisza Antoniszczaka.
Šuljić objašnjava kako filmovi sirove animacije nisu nužno formalno povezani i stilski su raznoliki, neki od njihovih autora su samouki, drugi školovani, a neki su osvajali i prestižne nagrade. "Zajedničko im je što su odabrali takav izričaj, bilo im je bitnije koliko je koji film dobar nego u kojem je stilu napravljen", ustvrdio je.
Autori tog filmskog smjera, započetog u 50-tim i 60-tim godinama prošlog stoljeća, svjesno su stvarali protiv pravila 'dobrog filmskog stvaralaštva' u animaciji.
Kada je riječ o umjetničkoj vrijednosti, dijele sudbinu gotovo svih 'drugačijih' i novih umjetnosti kroz povijest. "Kada se impresionizam pojavio konzervativniji su propitivali njegovu umjetničku vrijednost, ismijavali ga i nazivali mrljanjem po platnu", podsjetio je Šuljić.
Po njegovim riječima, pri sastavljanju tog tematskog programa za festival polazište mu je bila riječ diletantizam, ali ne kao nemuštost nego kao namjeran, kreativan izbor, namjerna antiizvrsnost i svojevrsni antiakademizam u pristupu izrade filma.
Šuljić kaže kako su neki autori bili oduševljeni kada im je predložio da njihove filmove uvrsti u program, no neki su bili iznenađeni i rezervirani, iako su se složili da su namjerno išli na estetiku nesavršenog.
Poljski 'buntovnik bez kamere'
Poseban blok posvećen je retrospektivi Juliana Antonisza Antoniszczaka (1941.-1987.) koja se još može pogledati u četvrtak navečer u Zagrebačkom plesnom centru.
Riječ je o autoru koji je svoje stvaralaštvo utemeljio na ideji da, kako se ne bi izgubila sama bit umjetnosti, ne želi stvarati likovno reduciranu kopiju svog rada, putem papira ili celuloida, pa je radio izravno na filmskoj vrpci, bez snimanja kamerom.
Po riječima poljskog filmskog teoretičara Michala Bobrowskog, kako bi nadišao ono što je smatrao ograničenjima 'frame-by-frame' fotografije, posegnuo je za direktnom tehnikom, odnosno crtanjem, slikanjem i grebanjem po filmskoj vrpci, a sa željom da projicira originalno djelo na ekranu, ne njegovu reprodukciju.
Antonisz je čak napisao i Manifest bez kamere i nadao se velikoj audiovizualnoj revoluciji po načelu 'uradi sam', no ona se nije nikada dogodila.
Bobrowski kaže kako je svojim djelima, njih 36 od kojih su većina nastali bez kamere, zapravo želio osloboditi filmsku umjetnost od produkcijskog sustava koji strogo kontrolira autoritarna država.
"Postao je jedan od važnijih predstavnika poljske disidentske umjetnosti u posljednja dva desetljeća socijalistčkog režima, a služio se gerilskim metodama za uspostavu kanala komunikacije umjetnosti i ideja", ustvrdio je.
"Zaštićen neprobojnim prslukom čistog apsurda, umjetnik je rabio samu srž dominantnog diskursa i potrebnu idealizaciju, finoću i patos zamijenio kakofonijom šumova, pop-glazbom i djelićima psihodeličnih komentara u offu, u skladu s kinetičkom anarhijom", dodao je.
Kada je sve bilo moguće
Povjesničar filma i kustos Alexis Hunot, u suradnji s kojim je sastavljen zagrebački program, smatra kako je definiranje sirove animacije poput definiranja autsajderske umjetnosti, te podrazumijeva shvaćanje da unutar istog medija postoji niz različitih načina režiranja i animiranog pripovijedanja.
Po njegovim riječima, počeci sirove animacije sežu u pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća, u vrijeme posvemašnje raznolikost u animaciji, "kada je sve bilo moguće, svaka tehnika i tema".
U kataloškom tekstu o programu "Animanarhija" navodi kako sirova animacija ne pretpostavlja uvijek jednak način stvaranja filmova, neki su nastajali prilično brzo, a neki u procesu od nekoliko sekundi mjesečno, neki su "luckasto i veselo nadrealni, a drugi progovaraju o ozbiljnim temama".
"Svima je zajedničko da se ne trude uklopiti ili ugoditi, ne razmišljaju o ukusu i neukusu, dobroj i lošoj animaciji", ocijenio je.
Za prikaz onoga što su 'animanarhični' filmovi izabrani su, među ostalim, "Uradi-sam set za crtić" Boga Godfreya, satiričan pogled na stvaranje crtanog filma koji je i 60 godina nakon nastanka relevantan u industriji animacije, "Čovjek i njegov pas izašli su na zrak" Roberta Breera, što je ključno djelo eksperimentalne animacije, "Vrijeme za priču" Terryja Gilliama, njegov kratki animirani film iz vremena prije Montyja Pythona, "Ljudski Zoo" Yojija Kurija, nagrađivan na festivalima u Annecyju i Vancouveru, "Don Kihot " Vlade Kristla i "Strip koji će vam okljaštriti um" Brucea Bickforda.