PIŠE NENAD POLIMAC

BESKRAJNA JEDNOSTAVNOST 'PATERSONA' JIMA JARMUSCHA Veliki povratak slavnog filmaša nakon krize koju je izliječio pauzom

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 13.04.2017. u 16:56

Jim Jarmusch pripada nezgodnoj grupaciji redatelja tako prepoznatljivog stila da vam je manje važno što se u njihovim filmovima zbiva negoli kako su napravljeni. Ne zazire on od žanrovskih motiva, koketiranje sa zatvorskim filmom priskrbilo mu je prvi hit “Pod udarom zakona”, snimio je i vestern “Mrtav čovjek” no taj je bio crno-bijele fakture u razdoblju kad je ta bila krajnje rijetka i više podsjećao na egzistencijalističke uratke Montea Hellmana nego na bilo što iz radionice Howarda Hawksa ili Johna Forda.

Njegov art krimić “Ghost Dog”, s glazbom pripadnika Wu Tang Clana, izmamio je komentar najpoznatijeg američkog kritičara Roberta Eberta da film funkcionira samo ako prihvatite činjenicu da je junak imbecil: tko bi normalan u Jersey Cityju zamišljao da je samuraj.

Pravog Jarmuscha otkrili biste u omnibusu “Kava i cigarete”, kratke priče, nekoliko glumaca, dijalozi na rubu apsurda, minimalistički vizualni prosede, a opet beskrajno zabavno i intrigantno, ali ne i u vampirskoj romansi “Samo ljubavnici preživljavaju”, koja je nastajala punih sedam godina: manirizam mu nikad nije odgovarao, pogotovo ne u žanru na kojem se već izredala elita modernističkih autora.

Film “Samo ljubavnici preživljavaju” označio je krizu koju je izliječio pauzom i novim ostvarenjem “Paterson”, čija beskrajna jednostavnost podsjeća na Jarmuschove radove s početka karijere. Struktura je gotovo banalna, nižu se dani tijekom jednog tjedna uvijek posebno označeni crvenim slovima rano ujutro, kada se junak (Adam Driver iz serije “Djevojke”, ali i ocoubojica Kylo Ren iz novog serijala “Ratovi zvijezda”) budi uz svoju draganu (iranskoj glumici Golshifteh Farahani sugerirano je da se ne vrati u domovinu nakon što je pozirala razgolićena u francuskom magazinu Madame Figaro). Da sve bude još svedenije, on se zove Paterson, živi u istoimenom gradu u okrugu New Jerseyja, a autobus koji vozi uvijek ima i takav natpis, samo s brojem koji označava točnu liniju.

Dramskog naboja gotovo i nema: u ono malo slobodnog vremena Paterson piše pjesme u bilježnicu, ne sluša upozorenja svoje cure da bi bilo pametno napraviti kopiju, po povratku s posla izvede njihovog psa Marvina u šetnju i redovno ga ostavlja ispred bara u kojem pije pivo, upuštajući se u razgovore sa šankerom i gostima. Tu i tamo naleti na neke opasne tipove, ali se ništa ne dogodi, tek kao podsjetnik da Jarmusch zna da život može biti krcat uzbuđenjima, međutim, njemu to ne treba da napravi svoj film zanimljivijim.

Uzgred, uzbuđenja se dogode, ali prilično neočekivano, u jednom trenutku Paterson je na emocionalnom i profesionalnom raskrižju i kako je to slučaj u Jarmuschevim ranijim filmovima, pomogne mu neznanac s drugog kraja svijeta, koji dijeli njegov ukus i interese. Najdojmljivija glumačka izvedba? Svakako ona britanskog buldoga Nellie (igra Marvina), koja je konkurirala u Cannesu za Zlatnu palmu namijenjenu kućnim ljubimcima, ali ju je mogla dobiti samo posthumno, jer je uginula tijekom post produkcije.

 

Tagovi

ELIPSO

Izdvajamo