Kad je Miroslav Sikavica isprva prionuo na projekt o procvatu i ekspanziji hrvatskih domoljubnih pjesma s početka devedesetih, najprije ga je zamislio kao kroniku rata između Hrvatske i Srbije uz pomoć glazbe.
Poslije je shvatio da to nema veze, u Hrvatskoj, koja je bila napadnuta, nije bilo disonantnih tonova, estrada se homogenizirala i svoj prilog davali su kako rokeri tako i folklorni pjevači, dok je u Srbiji nastao procijep između nacionalističkog folka s obilnom potporom države i oporbenih mirovnih pjesma. Sve to nije spadalo u jedan film, pa se redatelj odlučio za nešto drugo, fenomenološki prikaz hrvatske glazbene strane, s naglaskom na način na koji su pjesme komunicirale s publikom.
Protagonisti
Ispalo je da je to najteži pothvat u koji se ikad upustio. Nadao se da će na HRT-u naći pravu meku, obilje emisija kao što je “Gardijada”, koje su trajale i po šest sati i u kojima su se gledatelji razgovarali sa svojim bližnjima na fronti i borci uzajamno, dakako, uz obilje glazbenih spotova. Na žalost, ništa od toga, beta kazeta na kojima se radilo takve emisije nije bilo dovoljno, brisalo se sve što je emitirano kako bi se očistio prostor za nove materijale, a ostali su samo spotovi pohranjeni na drugom mjestu. Drugo, htio je bar dovesti pred kameru ključne protagoniste te scene, ali mnogi od njih odbili su sudjelovanje ili pak nisu bili dovoljno zanimljivi da bi ih se uvrstilo u završnu verziju.
Treće, puno je više očekivao od privatnih arhiva, tu i tamo dobio bi neku snimku pjevačkih nastupa iz Širokog Brijega ili Kanade, no neugodno se iznenadio kad se čak i legitimne profesionalno napravljene spotove moralo tonski restaurirati. Neočekivano blago pronašao je u Institutu za etnologiju i folkloristiku, ali to je bilo rijetko ugodno iznenađenje. Poseban je problem predstavljalo dobivanje autorskih prava za svaku pojedinu pjesmu, na što je potrošio skoro godinu dana.
Tutićev komentar
Usprkos svim nedaćama i iznevjerenim očekivanjima, napravio je iznimno intrigantan dokumentarac. “Glasnije od oružja” (u produkciji poznate kuće Factum Nenada Puhovskog) bavi se razdobljem u kojem su nove domoljubne pjesme premijerno emitirane na kraju TV dnevnika, još je bilo dobro kad biste čuli glazbeno respektabilnu „Moju domovinu“ Zrinka Tutića i Rajka Dujmića ili umilni vapaj pokojnog Tomislava Ivčića “Stop the War in Croatia”, no kad bi iza njih uslijedile “Danke Deutschland” u izvedbi Sanje Trumbić ili “Kreni, gardo, bandu gazi” Ive Fabijana (Vera Svoboda i Ljerka Palatinuš marširale su iza njega u maskirnim uniformama) morali ste biti jako domoljubno nastrojeni da sve to izdržite: nimalo slučajno, HRT je nakon jednog ili dva emitiranja odustao od potonjih glazbenih spotova. Sikavica, međutim, izbjegava ironiziranje, dovoljan mu je komentar Zrinka Tutića da neke od pjesama koje je nekad skladao danas ne bi potpisao.
Po sudu novinara Zvonimira Alača, puno domoljubnih pjesama nastalo je kako bi se privukao iseljenički kapital natrag u Hrvatsku (tipični naslovi toga razdoblja su “Goodbye Australija”, “Kad sklopim oči. Hrvatsku sanjam”, “Sine, vrati se” i dr.), dok je nekim izvođačima lokalno prizemljenje predstavljalo odskok u karijeri: Zlatni dukati su nakon turneje po Americi postali kraljevi slavonskih šlagera, a njihov producent Josip Ivanković napravio im je kompilaciju budnica iz NDH, samo što je riječ “ustaša” zamijenio riječi “Hrvat”. Nitko to nije primijetio.
Davor Gobac ne žali što je sa svojim Psihomodo Popom skladao žestoku “Hrvatska mora pobijediti”, uostalom, poslije rata su je izvodili i na svom koncertu u Beogradu, a svoj prilog dali su i modernisti “Montažstroj” s vrlo efektnom “Croatia in Flames”. Glavna pjesma tog razdoblja postala je himna mimo očekivanja svog autora. Na albumu “Zaustavite Zemlju” Prljavog kazališta iz 1988. bila je i balada “Mojoj majci”, intimistički intonirana, no kada se grupa godinu kasnije vratila s turneje po Americi i Kanadi, društvena situacija se potpuno promijenila jer se raspad Jugoslavije već naslućivao: izveli su je u jesen na tadašnjem Trgu Republike i stih “Ruža Hrvatska” odjednom je dobio potpuno novo značenje.
Pred ozbiljnim testom
Sandra Kulijer često je nastupala za gardiste na fronti, gledali smo je i na televiziji, međutim, posljednjih deset godina živi od čišćenja stepenica: ne doima se slomljenom i razočaranom, naprotiv!
Sikavicu najviše zanima kako će film danas prihvatiti motovunska publika, koja to razdoblje nije kako spada ni upoznala, jer su mnogi od njih tek kasnije rođeni. To mu je i najozbiljniji test je li napravio film koji mogu razumjeti samo gledatelji koji su tada živjeli ili ostvarenje koje funkcionira i mimo vremena i prostora kojim se bavi.