VELIKI POVRATAK TV LEGENDE

EDUARD GALIĆ Moj sin Dominik ima diplomu s Berkeleyja, a u Agrokoru su tražili da radi u skladištu... Sada zajedno radimo igrani film o padu Vukovara

    AUTOR:
    • Ivana Mikuličin

  • OBJAVLJENO:
  • 13.07.2017. u 21:10

Neja Markičević / HANZA MEDIA

Redatelj koji iza sebe ima više režija nego što mu je godina i koji je u postprodukciji s dugometražnim igranim filmom ‘Za dobra stara vremena’ otkriva kako je osobna priča njegova sina postala filmski scenarij. Najavljuje i da će uskoro početi snimati igrani film o zadnjim danima Vukovara

Legendarni redatelj televizijskih dramskih serija, dugometražnih filmova i dokumentaraca Eduard Galić (1936.) danas iza sebe ima veći broj ostvarenja nego što mu je godina. Rođeni Trogiranin, koji je studirao povijest i arheologiju, u igrane je i dokumentarne poslove ušao asistirajući kod Marija Fanellija, Angela Miladinova i Antona Martija.

Galić, koji je na Televiziji Zagreb, odnosno HTV-u, stvorio neizmjeran dio igrane i dokumentarne produkcije, danas je junak naših djetinjstava, mladosti ili zrelosti, junak vremena kada su uvozne serije bile luksuz. Netko je jednom, osvrnuvši se na uvozni dokumentarni program televizije, napisao slogan “Sve što znam odabrao je Đelo Hadžiselimović”.

Ekranizirani pisci

Analogno s rečenicom anonimnog mislioca, najveći je dio igranog programa od 60-ih do konca 90-ih koji je bio posvećen domaćim klasicima - zahvaljujući kojem smo prvi na TV ekranu gledali Leskovara, Kozarčanina, Desnicu, Šoljana, Novaka, Majera, Krležu, pa sve do prozaika u trapericama Majetića i Majdaka, ženskog pisma Irene Vrkljan, Mirka Kovača, Čede Price, Ivana Aralice, pa i Mate Matišića - stvorio upravo Eduard Galić. Redatelj koji je promovirao na TV-u i generacije glumaca: prvi put na malim ekranima Rade Šerbedžija pojavio se upravo u Galićevu televizijskom filmu “Prikupljanje hrabrosti” iz 1966., kao što je dugometražni debi ostvario u Galićevim “Crnim pticama” 1967.

Edo Galić

 

Kasnije će Šerbedžija kod Galića, među ostalim, igrati genijalnog znanstvenika u Galićevoj seriji “Nikola Tesla”, te Horvata u “Putovanju u Vučjak”. I dok je Šerbedžija televizijski Tesla našeg podneblja, nedavno je predstava Filipa Šovagovića iznjedrila i kazališnog Teslu, u kreaciji relativno nepoznatog Marka Petrića. Eduard Galić oduvijek je bio maher da pored etabliranih u svoje projekte izabere probrane, a relativno nepoznate mlađe talente. U njegovu “Putovanju u Vučjak” možemo vidjeti vrlo mladog Sretena Mokrovića i Željka Königsknechta, dok su kazališni Tesla Marko Petrić, Karlo Mrkša, Andrej Dojkić, Vini Jurčić, Elizabeta Brodić, neka od lica novog igranog film Eduarda Galića “Za dobra stara vremena” koji je u postprodukcijskoj fazi.

Iz filma 'Za dobra stara vremena'

 

Dominikova priča

- Moj sin Dominik Galić davno je napisao scenarij, bazirajući ga dijelom na događajima iz svog života. Dominik je kao uspješni plivač dobio stipendiju na Berkeleyju, na jednom od najprestižnijih američkih sveučilišta. Nakon diplome vratio se u Hrvatsku i htio se zaposliti. Primili su ga u Agrokor, no umjesto da dobije mjesto adekvatno magistru ekonomije s američkom diplomom, poslali su ga u skladište da premeće kutije. Taj događaj potaknuo ga je da napiše scenarij o prijelomnim godinama njegove generacije današnjih četrdesetogodišnjaka - priča nam Eduard Galić koji je u filmu angažirao i stare znance - Mustafu Nadarevića, Ivu Gregurevića, Miljenka Brlečića, Zijada Gračića, Kseniju Pajić….

Edo Galić s glumačkom ekipom filma ‘Za dobra stara vremena’ u kojoj su Ivo Gregurević, Matija Prskalo, Mia Anočić Valentić, Marko Petrić u glavnoj ulozi, Karlo Mrkša, Andrej Dojkić...

 

Kad je, nastavlja, prvi put prije 15 godina sinovljev scenarij poslao na HTV, odgovor je bio da je projekt dobar, no da ga Eduard Galić ne smije režirati.

- Valjda su procijenili da sam prestar... i na nekadašnjem Fondu Ministarstva postavili su pitanje da kakve ja veze imam s mladim ljudima. U biti, po njima ja nisam više trebao režirati. Moj sin se, međutim, zainatio i snimili smo film vlastitim sredstvima, tek smo ga sada zbog troškova postprodukcije filma poslali na HAVC - priča redatelj Galić koji ne odaje dojam onemoćalog osamdesetjednogodišnjaka.

Debi 1963. godine

Njegov je sin Dominik, inače suprug glumice Marije Prskalo, nakon epizode skladištara krenuo s ocem u producentske poslove gdje se posljednjih godina od Galićevih režija izdvaja opsežno pripreman dokumentarni serijal “Heroji Vukovara”. Vukovarska sjećanja potaknula su redatelja da, paralelno s filmom o izgubljenoj generaciji današnjih četrdesetogodišnjaka, priprema i igrani film o Vukovaru.

 

- Kroz dokumentarnu seriju “Heroji Vukovara” napravili smo deset epizoda od 30 sati o tri mjeseca obrane Vukovara, a “Šesti autobus” je igrani film o posljednjim danima uoči pada. Dobio sam novac za scenarij, uz koji ide serija od sedam epizoda. Nadam se da će film biti gotov iduće godine - govori o scenariju koji potpisuje zajedno sa sinom i Jurom Pavlovićem.

Možda je donekle neočekivano da redatelj senzibiliziran za ekranizaciju socijalno-intimističkih priča ima želju raditi ratni film, no Galić ispravlja:

- Zaboravili ste da sam za Televiziju Beograd 1970. radio “Izdanke iz opaljenog grma”, šest epizoda o Prvome svjetskom ratu. Nakon što je pogledao upravo tu seriju, nazvao me Miroslav Krleža i pred kraj života predložio mi da ekraniziram njegov “Banket u Blitvi”. Krleža je umro, Televizija se požalila da je projekt preskup i onda smo se Ivo Štivičić i ja odlučili za “Vučjak”. Radio sam po Krleži i “Predvečerje”, “Balade Petrice Kerempuha”, kao i “Tomu Bakrana” - sjeća se prvi promotor gospodina Krleže u igranoj formi.

Eduard Galić debitirao je kao redatelj 1963. s TV filmom, Leskovarim “Propalim dvorima” gdje su igrali Ljubica Jović, Božidar Boban i Fabijan Šovagović. Upravo je u reprizi “Sam čovjek” (1970.), u kojem igraju Inge Appelt, Helena Buljan, Mato Grković, Ljubica Jović, Krešimir Zidarić i opet Rade (to mu je bio još jedan debi, ovaj put u formatu serije).

Najvažniji glumci

- Igrali su kod mene svi najvažniji glumci, pa i oni beogradski, osim Bate Živojinovića. Moji veliki prijatelji među njima ostaju Špiro Guberina kojeg sam predstavio u “Dnevniku Očenašeka”, Mustafa Nadarević, pa pokojni Ivo Serdar, Ljuba Tadić, Danilo Bata Stojković, Pavle Bogdanović... Sjećam se i veterana koji dulje nisu među nama, Zvonimira Rogoza, Elize Gerner, Ervine Dragman, Vere Misite... Majer je bio živ kad smo radili “Očenašeka”. Projekt mu se jako svidio, a kritičarima nije, oni su rekli da to nije Majer nego Kafka, da nema lepršavosti nego tuge, snimali smo naime priču o jednom izgubljenom svijetu po krčmicama i kuglanama od kojih, ne traga, nego ni spomena više nema. Špiro je, eto, danas u staračkom domu, a ja radim s najmlađim glumcima - priča redatelj koji traje s kamerom gotovo šezdeset godina.

Zanimljivost je Galićeve biografije što je pored brojnih televizijskih portreta glazbenika i umjetnika, prvi u povijesti Televizije Zagreb radio neko crkveno prikazanje. Bile su to “Muke svete Margarite” (1973.), gdje je Mustafa Nadarević imao pjevački angažman. Prethodno je 1970., u vrlo osjetljivom političkom vremenu, za franjevce radio film o kanonizaciji blaženog Nikole Tavelića.

- Film o Taveliću nikad nije prikazan na televiziji. Iskreno, ne znam ni gdje je, a niti sam ga tražio. Trebao bi biti kod zagrebačkih franjevaca. Nešto poslije snimio sam dokumentarac o zadarskim benediktinkama. Čudo jedno, sretnem ja u Beogradu Žiku Pavlovića, predstavnika “crnog talasa” bivše jugoslavenske kinematografije, i kaže on meni da je gledao “Benediktinke”. Mislim se, što će sad reći, a on će meni: “To ti je jako dobro” - govori o srpskom redatelju koji je izgubio posao na fakultetu nakon skandala s “Plastičnim Isusom”.

Redatelj serija “Svetozar Marković”, “Nepokoreni grad” i “Tuđinac”, gdje vidimo mladog Dragana Despota u glavnoj ulozi, danas suvereno vlada modernom filmskom tehnologijom koja je ropotarnicu povijesti spremila odvojene trake za ton i za sliku.

Okti i Edo

- Kad sam kao mladić 1965. radio dokumentarac “Sunt lacrimae rerum”, snimatelj mi je bio Oktavijan Miletić koji je u to vrijeme bio mojih današnjih godina. Rekao mi je: “Dok radimo film, mi smo na ti, ti si Edo, ja sam Okti” - završava legendarni redatelj kod kojeg su kao asistenti startali Zoran Tadić i Branko Ivanda. Od mora projekata koji su iza njega, žao mu je danas što drama “Olovna priča”, koja govori o početku Domovinskog rata, za koju je dobio Nagradu glumišta, nije dugo reprizirana. A najnoviji Galićev film “Za dobra stara vremena” gledat ćemo sljedeće godine, a na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu bit će prikazan trailer.

ELIPSO

Izdvajamo