Do početka ovog stoljeća, otok Lampedusa bio je mjesto bogu iza nogu, zaboravljeni talijanski otočić bliži tuniskoj obali nego matičnoj zemlji. A onda se dogodilo ono što zovemo “migrantska kriza”. Ta kriza Lampedusi se dogodila kudikamo ranije nego ostatku Europe. Prvi su ljudi s brodova na Lampedusu počeli pristajati pred 15 godina, još 2003. tamo je sagrađen izbjeglički kamp, a na vrhuncu krize preko otočića veličine Šipana ili Oliba godišnje je prolazilo 60 tisuća ljudi. Ono što se nama događalo 15 dana, na Lampedusi je realnost 15 godina. Lampedusa je koža, epiderma koja Naš Svijet dijeli od Onog Tamo.
Kad se to dogodilo, Lampedusa je očekivano postala intrigantna umjetnicima. Teško je nabrojati sve literarne i umjetničke projekte te igrane ili dokumentarne filmove koji su se bavili Lampedusom - najčešće prvoloptaški, patetično i moralizirajuće. No, od svih tih silnih umjetničkih proizvoda ni jedan nije postao takav kulturni klasik kao film “Fuocoammare” (Gori more) režisera Giancarla Rosija. Ovaj dokumentarni film, koji je ove zime u Berlinu osvojio Zlatnog medvjeda, uspio je zato što na filmski domišljat način priča obje priče: priču o Nama i onu o Njima. To je film koji pokazuje kako perfektna normalnost Nas i epska sudbina Njih obitavaju praktički u susjedstvu.
Rosijev film je film o Lampedusi koji se - za početak - bavi Lampedusom. Talijanski dokumentarist prikazuje svakodnevicu nelijepog ribarskog mjesta. Tu su ribari, liječnik, stare pobožne babe, radio DJ koji vodi “želje i pozdrave”. U jednom trenutku, Rosi nalazi i glavnog junaka. To je Samuele, ima 10 godina i tipični je muški klipan: igra se rata, praćkom gađa kaktuse i muči s domaćim iz engleskog. Lampedusa koji prikazuje Rosi nije glamurozno, veselo mjesto. Riječ je o ružnoj, otrcanoj luci u kojoj nema čak ni turizma.
Pred pedeset godina, izbjeglice iz mjesta kao što je Lampedusa punile su Otok Ellis. Sad je Lampedusa postala Otok Ellis, no čovjek bi rekao da se likovi otočana samo pukim slučajem nisu našli na onoj drugoj, nesretnoj strani razdjelnice. Dok prati život otoka, redatelj se neprestano vraća na temu izbjeglica. Pratimo patrolni brod, ginekologa koji pregledava crnu trudnicu, vijesti na radiju o novom brodolomu. Epska strahota izbjegličke rute pojavljuje se cijelo vrijeme kao neki neugodni pozadinski šum. A onda nas - dramaturški perfektno skrojeno, apotekarski točno po holivudskoj kuharici - Rosi uvodi u srce tame, u jednu od mnogih izbjegličkih operacija. Ono što vidimo, baca najednom drugo svjetlo ne sve prethodno. Epsko preživljavanje i dosadna čamotinja - shvatimo - taru se rame o rame na komadu kopna veličine Iža.
Giancarlo Rosi redatelj je koji se pročuo dokumentarcima “Sicario” i “Sacro GRA”, pogotovo nakon što je ovaj drugi neočekivano 2013. osvojio Zlatnog lava u Veneciji. Nakon berlinske nagrade za “Gori more”, postao je možda najslavniji europski dokumentarist, a utjecaj njegovog stila danas se osjeća i kod hrvatskih filmaša (primjer: “Turizam” Tonća Gaćine). Taj je uspjeh to vredniji štovanja što Rosijevi filmovi nisu politički agresivni i razmetljivi. Tu su filmovi skrušenog promatrača, stoičkog filozofa koji ima nos za apsurd, sjajan vizualni dar i urarski osjećaj za dramaturgiju. “Gori more” je veliki film.