KINO PREMIJERA

FILMSKI KRITIČAR JUTARNJEG O IGRANOJ VERZIJI 'LJEPOTICE I ZVIJERI' Unatoč koketiranju s kičom, Disney je stvorio još jedan hit

    AUTOR:
    • Nenad Polimac

  • OBJAVLJENO:
  • 15.03.2017. u 08:34

YouTube

Bill Condon zaigrao je prilično rizično kad su ga u Disneyju angažirali da režira igranu verziju njihova omiljenog crtića “Ljepotica i zvijer”.

Filmašu je najbolja preporuka za taj posao bio hvaljeni mjuzikl “Dreamgirls”, vizualno raskošna i dinamična prerada brodvejskog mjuzikla (istina, dramski ne baš najsuvislija), no donekle je zatekao svoje nove poslodavce kada nije htio ni čuti da se izbace pjesme Alana Menkena, od kojih je jedna 1991. izborila Oscara. Njima je bilo logično da glazba bude u drugom planu, tako je bilo u novoj verziji “Alise u zemlji čudesa”, “Pepeljugi” pa i “Gospodarici zla”, a ovako između animiranog i igranog filma neće biti prevelike razlike.

Condon je ipak znao što radi. Bez obzira na to što je njegov film drastično sličan originalu, pa čak i opasno blizu animiranoj vrsti, jer su glavni lik Zvijeri i neki od najvažnijih sporednih likova napravljeni uz pomoć CGI-ja, kompjutorski generiranih slika, ipak sve to dosta dobro funkcionira. A još kad se pridodaju Menkenovi hitovi, cjelini je teško odoljeti.

Najbitniji su pomaci u priči. Junakinja Belle na korak je do feminističke ikone kad u svom gradiću Villeneuve (posveta Gabrielle-Suzanne Barbot de Villeneuve, autorici romana iz 1740. na kojem su se zasnivale sve kasnije filmske verzije) propagira da ženama treba omogućiti obrazovanje, a zatim i ovladavanje drugim vještinama (ona sama je neka vrsta izumiteljice).

Kad se takva cura nađe u dvorcu Zvijeri, gdje se kao i u prethodnim varijantama priče našla kako bi zamijenila oca, ne očekujte da će zdvajati, nego nešto poduzeti. Uostalom, u svojim gojzericama i priprostom haljetku ne izgleda kao ugroženo nevinašce, nego djevojka koja je dorasla i težim iskušenjima.

Drugi ključan pomak je sama Zvijer. Jedno je lik iz animiranog filma, vješto napravljen, ali to je ipak samo crtež, dok su se ovdje majstori kompjutorskih čuda potrudili da naprave pravo živo biće. Pritom navodno čudovište sve više pokazuje ljudske osobine, koje kao da ne posjeduju stanovnici Villeneuvea koji organiziraju lov na njega. Ukratko, “kemija” između Belle, kako se zove junakinja, puno je stvarnija pa i erotičnija nego u istoimenom Disneyjevom crtiću.

Condon je napravio lukav potez kada je namjerno podjario skandal time što je prvi put u Disneyjeve skupe produkcije, namijenjene najširoj obiteljskoj publici, uveo gay lik, punačkog LeFoua koji je zaljubljen u svog prijatelja, samodopadnog lovca Gastona: među njima se skoro ništa ne dogodi, osim što potonji posredno poručuje prvom da su bliska muška prijateljstva dozvoljena u ratu, ali ne i u miru. Tom benignom efemerijom samo je skrenuta pažnja s nečeg puno subverzivnijeg, da se junakinja sve više zaljubljuje u biće koje nije čovjek. To što nije čovjek, to je ono drugo, a to drugo u različitim povijesnim razdobljima poprima svakojaka tumačenja. Nimalo slučajno, upravo je veliki gay umjetnik Jean Cocteau režirao prvu relevantnu filmsku verziju “Ljepotice i zvijeri”, davne 1946., koja je Condonu, također gay filmašu, po vizualnom prosedeu bila važna inspiracija. Nije na odmet spomenuti da se još jedna bajka kreće sličnim skliskim terenom, “Mala sirena” Hansa Christiana Andersena, u kojoj stvorenje iz mora zbog ljubavi želi među ljude. Njezin tvorac je dakako bio gay, što nije smetalo Disneyjeve animatore da iz te priče naprave razigrani crtić za obiteljsku publiku, koja nije ni slutila odakle se to sve skupa iznjedrilo.

Condon je premrežio svoj film prilično intrigantnim značenjima, no kako taj funkcionira kao kino zabava? Dosta dobro, po svoj prilici bit će to najgledaniji film ovoga proljeća, ukoliko ga ne detronizira osmo izdanje “Brzih i žestokih”. Condonu kao redatelju moglo bi se ponešto i prigovoriti, da je manje neprestanih pokreta kamere i koketiranja s kičem film je mogao ispasti neusporedivo bolji, u tom pogledu Kenneth Branagh obavio je superiorniji posao u “Pepeljugi”, no to su stilske finese koje ciljnu publiku ovog blockbustera s cijenom od 160 milijuna dolara i ne zanimaju, važnija im je žuta balska haljina koju glavna glumica Emma Watson odjene u zadnjoj trećini.

Šteta je što Condon nije ozbiljnije pogledao crtić “Shrek” u kojem je ključna poruka da je ružno lijepo. Kada se Zvijer na kraju pretvori u ljepuškastog Dana Stevensa, donekle smo razočarani. Ona neman je bila puno veća faca, uostalom i Belle je pokazala da joj njegove osobitosti nimalo ne smetaju. Na ovog novog momka tek se treba priviknuti, a u slučaju nesklada temperamenata i svjetonazora, možda sve jednom ipak završi razvodom.

 

ELIPSO

Izdvajamo