Početkom devedesetih godina, tadašnji je predsjednik Franjo Tuđman u politički diskurs uveo nešto što se nazivalo svehrvatska pomirba. Ta se verzija svehrvatske pomirbe uglavnom sastojala u tome da će se partizani ispričati ustašama što su bili partizani, a ustaše će im to širokogrudno oprostiti.
Petnaest godina kasnije, u filmu “Ustav Republike Hrvatske” redatelj Rajko Grlić i scenarist Ante Tomić dramatiziraju jednu drukčiju verziju svehrvatske pomirbe. U njihovoj svehrvatskoj pomirbi koncept domovine sveden je na dom - jedan haustor u Gundulićevoj. A pomirba se sastoji u tome da mirni i dobronamjerni ljudi fašistu oproste što je fašist.
Hladni detant
U Grlićevom filmu, taj je fašist profesor povijesti Vjeko Kralj (Nebojša Glogovac). Kralj je ekstremni desničar, sin ustaše koji je djetinjstvo proveo posjećujući oca po kaznionicama. Kralj je, ujedno, i transrodni gej. Kat ispod profesora Kralja živi bračni par pitomih i mirnih ljudi koje naizgled želite imati za susjede. Ali, susjed ispod u Kraljevim očima ima jedan “feler”: on (Dejan Aćimović) je, naime, Srbin, a k tomu još i policajac. Među susjedima vlada hladni detant koji se povremeno pretvara u ledeni prijezir. I tako to ide sve do trenutka kad se susjedi nađu u situaciji da jedni bez drugih ne mogu. Profesora Kralja, naime, homofobi prebiju na ulici pa mu treba patronaža policajčeve žene (Ksenija Marinković), a ne baš najbistrijem policajcu treba profesorova pomoć da položi ispit iz Ustava. Gola pragmatična nužda stanare mini-domovine ponuka da se (svehrvatski) pomire.
High-concept
Grlićev “Ustav Republike Hrvatske” je - već se iz ovog vidi - politički high-concept. High-concept u filmskoj kritici obično važi za podcjenjivačku etiketu, no to ne mora nužno biti tako. Neki najbolji politički filmovi su zapravo politički high-concepti, a među takve spadaju i Chaplinov “Veliki diktator”, Beckerov “Goodbye Lenin” ili Tanovićeva “Ničija zemlja”. High-concepti su obično loši onda kad autori ne znaju što bi nakon što u prva dva čina potroše središnju dosjetku. “Ustav Republike Hrvatske”, srećom, nema te tipske boljetice. Upravo suprotno, film se sporo pali, na početku vas zagrebe i čini se shematičnim, da bi postupno narastao i doveo vas do efektno sentimentalnog finala.
Glavna vrlina Grlićevog filma su likovi, koji su fino napisani i zanimljivi. Profesor Kralj je izuzetno složena, istraumatizirana osoba. Brine se o invalidnom ocu (Božidar Smiljanić) koji ga je maltretirao i koji ga prezire kao “pedera”. Peku ga poniženja koja je kao dijete proživio u komunizmu, a činjenica da je transvestit čini ga izrodom u desničarskom mentalnom obzoru. I njegov susjed policajac Samardžić jednako je sačinjen od identitetnih kontradikcija. Silno se trudi biti integriran, bio je u hrvatskoj vojsci i ime promijenio u Ante, ali u kulturi roda i krvnih zrnaca on će, ipak i nakon svega, biti i ostati - Srbin. Ključno ideološko pitanje filma dva lika naznačuju u jednoj od dijaloških scena. Može li netko u očima Drugog postojati “ja kao ja”, ili ste uvijek dio nečeg višeg, plemenskog i kolektivnog identiteta?
Dva stana
Grlić je redatelj ekstrovertne geste koji voli spektakularne filmove “veće od života”. Uz jednu davnu, zaboravljenu iznimku (“Za sreću je potrebno troje” iz 1985.) ovo je njegov daleko najkomorniji i najviše minimalistički film. “Ustav Republike Hrvatske” se uz iznimku par noćnih eksterijera gotovo čitav odvija u dva stana, u jednom haustoru, te između četiri lika. Čini se da to filmu nije odmoglo, nego pomoglo. Odričući se ekstrovertne grandioznosti, Grlić se fokusirao na bitno i napravio film o ljudima koji vam, dok ga gledate, postanu važni. “Ustav Republike Hrvatske” najuspješnija je od triju redateljevih suradnji s Tomićem te najbolji film koji je snimio u post-jugoslavenskom razdoblju.