Canneski festival u ponedjeljak je donio dva filma koji su uoči festivala uvrštavani u najuži popis favorita za Zlatnu palmu. Prvi od ta dva filma je “Ubojstvo posvećenog jelena”, novi film tvoraca grčkog “čudnog vala”, Yorgosa Lanthimosa i Efthymisa Filippoua.
Drugi film - “Happy End” - djelo je Michaela Hanekea, čovjeka koji bi - ako bi ove godine pobijedio - postao prvi režiser s tri Zlatne palme u karijeri. Ipak, i jedan i drugi film ovdje su primljeni s podijeljenim reakcijama, a većina prisutnih mišljenja je da su njihovi autori u svojim karijerama imali i jačih naslova.
Obiteljska kronika
Hanekeov “Happy End” kronika je bogate obitelji industrijalaca iz sjevernofrancuskog grada Calaisa. Obitelj čine stari i senilni otac (Jean-Louis Trintignant), njegov sin liječnik (Mathieu Kassovitz), te kći (Isabelle Huppert) koja vodi obiteljsku građevinsku tvrtku. Film počinje šokantnim uvodom koji će gledatelje podsjetiti na Hanekeov rani film “Bennyev video”. Djevojčica - za koju se ispostavi da je liječnikova kći - ukrade depresivnoj majci tablete i otruje je, pri tom snimajući svaki korak kamerom na mobitelu. Nakon što joj majka dospije u bolnicu, otac je dovodi u djedov obiteljski dvorac u Calaisu. Tamo se mala trovačica nađe usred obiteljskog dar-mara. Na gradilištu je pukao nasip i uzrokovao smrt jednog radnika. Otac trovačice ima ljubavnicu s kojom vodi dugačke erotske chatove. Starac - napola senilan i gorak - pokušava više puta izvršiti samoubojstvo, a pri tom mu ne padne napamet da se za pomoć obrati osobi kojoj je ubijanje “krenulo od ruke” - svojoj 12-godišnjoj unuci.
Dojam pretrpanosti
Riječ je - ukratko - o filmu koji bi se moglo opisati kao “Gospodu Glembajeve” koje je prepričala Patricia Highsmith. Poput mnogih Hanekeovih filmova, i ovaj je hladan, pomalo mizantropski, a tu su sve stalne njegove teme, ponajprije ona o klasnoj krivnji europske imućne klase. No, u drugim Hanekeovim filmovima uvijek je impresionirao osjećaj mjere, dojam da su sljušteni na bitno i svevremeno klasični. U “Happy Endu” pokatkad imamo dojam pretrpanog gomilanja.
Što se “Ubojstva posvećenog jelena” tiče, riječ je o nesumnjivo najvećem iskoraku na svjetsku scenu Lanthimosa i Filippoua, režisersko-scenarističkog dvojca koji je 2005. filmom “Očnjak” stvorio grčki “čudni val”. Grci su tada počeli kao garažna sekta poluamatera, da bi iz filma u film došli do toga da snimaju u SAD-u na engleskom s Nicole Kidman i Colinom Farrellom. “Ubojstvo posvećenog jelena” prati liječničku obitelj iz Cincinnatija koju čine mater (Kidman), otac kardiokirurg (Farrell), kćer i sin. Na početku filma shvatimo da otac-liječnik održava neobični pokroviteljski odnos prema siromašnijem tinejdžeru (Barry Keoghan). Uskoro shvatimo da je pokojni mladićev otac bio kirurgov pacijent. I tada slijedi šok, ujedno i neizbježni “spoiler”: kirurg je tijekom operacije ubio mladićeva oca, a mladić na liječnikovu obitelj baci urok protiv kojeg medicina ne može nista.
“The Killing of the Sacred Deer” ovdje je primljen podvojeno, dobio je i ponešto zvižduka na tiskovnoj projekciji, no meni se svidio. Grčki redateljsko\scenaristicki par ugradio je u film puno od svog “starog” stila - nadrealistički visoki koncept, dijaloge iz Ionescova teatra apsurda. Sve te sastavnice su ugradili u film koji, međutim, funkcionira žanrovski kao uspjeli triler. Vrlina filma su i glumci, a Nicole Kidman - koja ove godine u Cannesu ima čak pet filmova - odigrala je u filmu izvanrednu ulogu.
Iranski autor
Najzanimljiviji film prikazan izvan konkurencije u nedjelju bio je “Teheran Taboo”, animirani film iranskog autora koji radi u Njemačkoj Alija Soozandeha. Riječ je o mozaičkom filmu koji se bavi razbludnim naličjem ćudorednog, teokratskog Irana. Iza naličje službene vjerske kreposti, film prikazuje tulume s puno droge, prostituciju, crno tržište lažnih himena i “one night standove”, a među “grešnicima” u Soozandehovom filmu su i visoki vjerski dostojanstvenici. Takav film Soozandeh dakako ne bi provukao kroz iransku cenzuru, pa ga je snimio u Njemačkoj tehnikom stroboskopije, te dodao crtani Teheran kao scenografiju. Rezultat je efektan.