Već u svom prvom filmu “Od Caligarija do Hitlera” njemački publicist Rüdiger Suchsland jasno je označio svoja polazišta: zanimanje za nekoć najmoćniju europsku kinematografiju i poštovanje prema poznatom teoretičaru Siegfriedu Kracaueru. Naslov njegova dokumentarca ionako je preuzet iz autorove najčuvenije knjige, analize filma u Weimarskoj Republici, gdje su se već pokazivali jasni signali u što srlja njemačko društvo. Vrlo polemičan (za razliku od sjajne knjige Lotte Eisner “Demonski ekran” o istoj temi), Kracauer (1933. emigrirao je u Pariz, a 1941. u Sjedinjene Države, gdje je 1966. umro u New Yorku) više se bavio ideološkim kontekstom slavnih filmova nego njihovim stilom, no Suchslandovu filmu to nije puno naškodilo, jer je okupio zanimljive sugovornike (od Volkera Schlöndorffa do Fatiha Akina) i ponudio obilje intrigantnih ulomaka iz ostvarenja na koje je mlađa generacija - osim uskog kruga specijalista - već gotovo zaboravila. Nimalo slučajno, izazvao je popriličnu pozornost, a prošle godine na hrvatskoj premijeri u okviru Festivala tolerancije doslovno se nije moglo dobiti ulaznicu za ne baš malu dvoranu zagrebačkog kina Tuškanac.
Najdraži gledatelj
U svom najnovijem filmu, koji je svjetsku premijeru početkom mjeseca imao na prestižnom američkom Telluride festivalu, a upravo se može nabaviti na DVD izdanju putem njemačkog Amazona, Suchsland se pozabavio znatno provokativnijim sižeom, kinematografijom Trećeg Reicha. Naslov “Hitlerov Hollywood” je atraktivan, ali možda ne toliko primjeren. Njemački diktator Adolf Hitler zanimao se za film, navodno je njegova ideja da se kinematografija toga razdoblja organizira po uzoru na holivudsku (obožavao je Mickeyja Mousea, a i Walt Disney nije krio simpatije prema nacizmu), primao je filmaše na posebnim domjencima i imao svoje miljenike među redateljima i glumcima, odobrio je posebnu uredbu da se važnim filmskim projektima otpišu ili bar znatno umanje marketinški troškovi kako bi izgledali što spektakularnije, međutim, duša čitavog sistema bio je ministar propagande Joseph Goebbels: odobravao je scenarije, smislio koncept po kojem suviše naglašena ideološka poruka postaje vlastita suprotnost: mora biti zavijena uvjerljivom pričom i izvedbom kako bi je publika prihvatila. U razdoblju Trećeg Reicha snimljeno je tisuću filmova, od toga je polovina otpadala na komedije i mjuzikle, 300 su bile melodrame, a ostalo pustolovni i detektivski filmovi. Zloglasni propagandni dokumentarci i ratni filmovi predstavljali su minorni dio cjelokupne produkcije: kao i u Hollywoodu, bila je to kinematografija za mase i ako pred kinima nije bilo redova za ulaznice, nešto nije štimalo. Propaganda je bila suptilno prožeta pričom i rijetko kad je previše gurana u prvi plan, o čemu svjedoče i dva velika hita Hitlerova Hollywooda. U “Njenoj velikoj ljubavi” (1942.) slavna se pjevačica zaljubljuje u njemačkog pilota, na sto je muka kako da pomiri svoje i njegove slobodne termine, da bi naposljetku popustila i svoju karijeru žrtvovala njegovoj. U “Koncertu po željama” (1940.) dvoje protagonista upoznaju se na berlinskoj olimpijadi 1936., tamo prvi put vide Hitlera kako na atletskoj stazi pozdravlja razdraganu djecu, junaci se zaljubljuju, no on mora u rat i poslije im kao kontakt služi popularna radioemisija koncerta po željama: u lukavo smišljenom finalu, velike pjevačke i glumačke zvijezde izmjenjuju se s apoteozom njemačkim vojnim snagama svih rodova, što je - kako se moglo vidjeti po odjeku u kinima - oduševilo gledatelje.
Hitlerov Hollywood imao je veliki problem. Već za Weimarske Republike Židovi su predstavljali kičmu filmske industrije, Amerikanci su ih počeli mamiti unosnim ugovorima još tijekom dvadesetih, no 1933., nakon pobjede Nacionalsocijalističke partije izrazito antisemitskih nagnuća, počeo je egzodus svih onih koji su dotad oklijevali. Goebbels je, primjerice, položaj šefa kinematografije ponudio Fritzu Langu, tada najrenomiranijem njemačkom redatelju (“Nibelunzi”, “Metropolis”, “Ubojica M”), on je bio u braku sa scenaristicom mnogih svojih filmova Theom von Harbou, izrazito sklonom nacizmu, no bez obzira na to što mu se majka Židovka prekrstila na katoličanstvo i sina odgajala u tom duhu, znao je što slijedi. Emigrirao je u Francusku, a poslije u Hollywood.
Plavi Hans volio je Židovku
Hitler i Goebbels trebali su nekog poput Grete Garbo, a bila im je nedostupna i Marlene Dietrich: već je bila holivudska zvijezda kad su joj predstavnici Trećeg Reicha ponudili unosni ugovor, što je ona glatko odbila, 1937. aplicirala je za američko državljanstvo i poslije nastupala na promotivnim turnejama za savezničke vojnike u Drugom svjetskom ratu. Trebalo je pronaći nove zvijezde, što baš nije bilo jednostavno. Oko vodećeg glumca nisu se morali truditi, Hansa Albersa (“Plavi Hans”) publika je obožavala, bio je oličenje stamenog Nijemca sklonog ironiji, međutim, on baš nije simpatizirao naciste, a i ljubavnica mu je bila Židovka. Zamjenu za Garbo i Dietrich našli su u Šveđanki Zarah Leander, ona se klonila političkih manifestacija (iako priznaje da ju je jednom primio Hitler i da joj je to bilo drago), važna joj je bila samo glumačka i pjevačka karijera: iako je bila najbolje plaćena filmska zvijezda tih godina, tvrdi da su glazbene tantijeme bile puno unosnije. Njezinu usponu pridonio je Detlef Sierck, proslavio ju je fascinantnim melodramama “K novim obalama” i “La Habanera”, međutim, druga žena bila mu je Židovka, pa je emigrirao najprije u Švicarsku i Nizozemsku, a zatim u Ameriku, gdje se prozvao Douglas Sirk i potpisao neke od najčuvenijih holivudskih melodrama pedesetih. Tragično je što mu je sin iz prvog braka, Klaus Detlef Sierck, bio talentirani glumac, no zbog majke je prigrlio nacističke ideale: poginuo je na ruskom frontu 1944. sa samo 19 godina. U tri navrata snimao je s najrenomiranijim njemačkim redateljem Veitom Harlanom i bez problema je mogao dobiti poštedu od novačenja. Zarah Leander poslije je nastupila u megahitu “Njena velika ljubav”, međutim, kada su joj saveznici bombardirali berlinsku vilu, pobrala je svoja dva skupocjena tepiha i zrakoplovom se vratila u Švedsku.
Među glumačkim zvijezdama bilo je jako malo Njemica. Kristina Söderbaum, kasnija Harlanova supruga, bila je Šveđanka, a pokušali su privući i mladu Ingrid Bergman, koja je 1938. glumila u zanimljivoj urbanoj komediji “Četiri družice” uglednog Carla Froelicha: s prvim suprugom Petterom Lindströmom krstarila je Njemačkom i bila zgrožena onime što je tamo vidjela, jedva dočekavši svoj prvi holivudski ugovor. Kraljica mjuzikla Marika Rökk bila je Mađarica, “žena od gume” izvodila je “špagu” kako bi joj se prohtjelo i imponirala gledateljima ne baš rafiniranih ukusa, a poseban slučaj bila je Ilse Werner, koju Suchsland naziva najmodernijom glumicom toga razdoblja: u Hollywoodu su joj 1938. nudili ugovor, ali je to njezin otac Nizozemac glatko odbio, mogla je uspjeti i u Francuskoj, ali je nakon “Koncerta po željama” u Njemačkoj imala povlašten status: ipak je svakog tjedna morala na policiju potvrditi nizozemsku putovnicu, da bi zapadnonjemačko državljanstvo uzela tek 1955. Lijepa češka brineta Lída Baarová možda bi imala i više uspjeha da nije započela krajnje ozbiljnu ljubavnu vezu s Goebbelsom: zbog nje je on namjeravao napustiti suprugu Magdu i djecu, ali mu je to Hitler izričito zabranio. Čehinja je bila i Hilde Krahl, rođena u današnjem Slavonskom Brodu (otac joj je bio inženjer na austrougarskim željeznicama) i nastupila u nekim od najboljih njemačkih filmova toga razdoblja (“Dunja, poštareva kći”, “Melodije velegrada”).
Kinematografija je naizgled bila efikasno organizirana, najveće filmsko poduzeće UFA je podržavljeno, scenariji su morali imati cenzurnu dozvolu, međutim, postojala su i manja poduzeća poput Tobisa i Terre u kojima su mogli djelovati redatelji ne suviše skloni režimu, poput Helmuta Käutnera: njegova “Romanca u Molu” po Guyu de Maupassantu razbjesnila je Goebbelsa jer se glavna junakinja (najbolja njemačka glumica toga razdoblja Marianne Hoppe), u nesretnom braku, odlučila na samoubojstvo. Ni u produkcijskom pogledu nije bilo pravila pa je “nezavisna” Terra proizvela antisemitskog “Židova Süßa” Veita Harlana, koji je mjesecima prikazivan u “Soldaten” kinima.
Analiza savezničke komisije
Veći problem od nemogućnosti uvođenja potpune kontrole predstavljali su ekscentrični umjetnici. Leni Riefenstahl ponosila se time što je odbijala Goebbelsove naredbe (bar je tako tvrdila savezničkoj komisiji koja je analizirala njezin rad u Trećem Reichu) i konzultirala se samo s Hitlerom. Donekle razumljivo, jer su njezina najvažnija ostvarenja “Trijumf volje” i “Olimpijada” (u dva dijela) bili ostvarenja od posebne državne važnosti: prvi je čak vrlo rano nakon sloma nacizma dobio dozvolu za prikazivanje, istina, bavio se nirnberškim kongresom Nacionalsocijalističke partije iz 1934., ali je bio dokument vremena i neosporno impresivno ostvarenje. Gustav Gründgens, tih godina suprug Marianne Hoppe i zvijezda berlinskog teatra, neskriveno opisan u knjizi “Mefisto” Klausa Manna, dozvolio si je film “Ples na vulkanu” iz 1938. (režija Hans Steinhoff, potpisao i najpoznatiji rani pronacistički film “Hitlerjunge Quex”, ali i antibritanski spektakl “Ohm Krüger”), u kojem je igrao buntovnog francuskog glumca koji skoro završi na giljotini: pjevao je šlager “Noć nije samo za spavanje” koji se zbog subverzivnih konotacija mogao slušati samo izvan Njemačke, a u jednoj sceni zasuo je publiku u kazalištu antidržavnim lecima, kao što su to 1943. napravili članovi pokreta otpora Bijela ruža, Sophie Scholl i njezin brat Hans.
Njemačka sela skupo gore
Još je više nevolja izazvao film katastrofe “Titanic” iz 1943. Staljingrad je već pao, a u kinima se trebao pojaviti film koji je metaforično prikazivao propast Njemačke (istina, politički kontekst je bio antibritanski). Igrao je samo u okupiranim zemljama, dok je redatelj Herbert Selpin (po svoj prilici) ubijen u zatvoru, ali iz posve drugih razloga, jer je previše bahato demonstrirao kako slabo drži do nacističkih vlasti. Situaciju je morao spašavati pouzdani Veit Harlan sa svojim spektaklom “Kolberg”, za koji je izvukao enorman honorar. U filmu se nije štedjelo na statistima, gorjela su čitava sela, ali je poruka priče o opsadi njemačkog grada od Napoleonovih trupa bila nedvosmislena: Goebbels je u veljači 1943. najavio “totalni rat”, što je na neki način bio i “Kolberg”, prikaz njemačkog žrtvovanja do posljednjeg čovjeka prije nego što neprijatelj eventualno ne pobijedi.
Suchsland se našao na terenu koji je već podrobno obrađivan u dokumentarcima i igranim filmovima, o Leni Riefenstahl i Veitu Harlanu napravljena su odlična ostvarenja, filmsku biografiju dobio je i Ferdinand Marian, tumač naslovne uloge u “Židovu Süßu”, snimljeno je još štošta, međutim, treba priznati da je redatelj u poznatu temu unio dosta svježine. Dakako, ponajmanje dok se drži i Kracauerovih teza o kultu smrti koji su podržavali njemački film i općenito umjetnost tog razdoblja, no ima i itekako zanimljivih uvida u neosporno intrigantnu kinematografiju. Tako je Harlanove “Zametene tragove” s Kristinom Söderbaum iz 1938., često ekraniziranu autentičnu zgodu o zagonetnom nestanku na pariškoj svjetskoj izložbi 1867., proglasio rasnim izdankom film noira i u tome nije pogriješio. Intrigiralo ga je također kako se 1942. u njemački film odjednom probio realizam, pa su u filmu “Dvoje u velikom gradu” prikazane panorame Berlina kakve dotad niste imali prilike vidjeti. Još su neobičnije bile “Melodije velegrada” iz 1943. u kojem junakinja (izvrsna Hilde Krahl, njezin suprug Wolfgang Liebeneiner potpisan je kao redatelj) želi postati fotografkinja, pomisao da se uda i postane domaćica čini joj se smiješnom. Muškarce prihvaća samo kao prijatelje, a scene u kojima luta noću gradom i traži modele među radnicima koji zavaruju ili obavljaju neke druge fizičke poslove upravo su nevjerojatne. To je i posljednji film u kojem su pokazane snimke još nerazrušenog Berlina. Finale na nacističkom skupu alibi je da je tako nešto uopće moglo biti napravljeno.
Za Suschslanda najbolje ostvarenje Trećeg Reicha je melodrama Helmuta Käutnera “La Paloma” (Große Freiheit nr. 7), u vrlo lijepom Agfacoloru, s Hansom Albersom i Ilse Werner u glavnim ulogama, no o tome bi se dalo raspravljati. Svaki znalac kinematografije Trećeg Reicha napravio bi vam listu koja bi se razlikovala od onih drugih, što je najveći kompliment kinematografiji koja je imala vrlo neugodnih političkih padova, ali i neospornih kreativnih vrhunaca.