ARSEN OSTOJIĆ

INTERVJU S HVALJENIM I NAGRAĐIVANIM FILMAŠEM 'Halimin put' najnagrađivaniji je hrvatski film, a HAVC mi uporno odbija projekte

Zagreb, 291116.
Botanicki vrt.
Redatelj Arsen Ostojic.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajač / CROPIX

Prošlo je više od četiri godine otkad su ljubitelji hrvatskog filma zadnji put mogli pogledati film Arsena Antona Ostojića u kinima. Autor hvaljene “Te divne splitske noći”, višestrukim Arenama nagrađenog “Ničijeg sina” te “Halimina puta”, vlasnika čak 31 nagrade i jednog priznanja, od HAVC-a nije uspio ishoditi financije za svoje sljedeće hrvatske filmske projekte koje je tijekom posljednjih 12 mjeseci prijavljivao za sufinanciranje.

No, to ne znači da Ostojić nije bio aktivan u filmu. Nedavno je koproducirao češki animirani film “Neparožderi” i radi kao pridruženi producent na američkom dokumentarnom filmu “Trezoros” koji je službeni kandidat za nagradu Oscar.

Također, svoj je najnoviji igrani film - psihološki triler “F20” - odlučio financirati u nezavisnoj produkciji, bez novca HAVC-a, televizija ili nekih drugih javnih izvora, a uz pomoć partnera i prijatelja.

Što vas je privuklo scenariju ‘F20’?

Scenarist Hrvoje Sadarić ga je doista nadahnuto napisao, prema stvarnim događajima, a prije više godina taj scenarij je pobijedio na natječaju Ars Septima za mlade scenariste, čijim je povjerenstvom tada predsjedao naš pokojni doajen Zvonimir Berković. To je priča o dvoje mladih koji se upoznaju i zaljube tijekom ljeta te odluče pobjeći na more usprkos protivljenju roditelja, no njihovo mladenačko ludilo se vrlo brzo pretvara u krvavu noćnu moru. Riječ je o filmu složene strukture, ali filmu koji se lagano prati i koji dopušta vizualnu atraktivnost, kao i emocionalnu uživljenost. Privukla me i umjetnička i produkcijska zahtjevnost; primjerice, tri glavna lika igraju mladi ljudi od 20 godina. Imao sam veliku sreću što sam uzeo doista izvrsne 20-godišnje glumce Rominu Tonković, Filipa Mayera i Lanu Ujević, od kojih su neki prvi put u životu stali pred kameru. Imali su iznimno težak zadatak, koji su u potpunosti i odvažno ispunili.

Po čemu je ‘F20’ drukčiji od vaših prijašnjih filmova?

Svaki moj film je drugačiji nego prethodni i to zbunjuje kritičare, ali veseli ostale, pa i mene. Moji su filmovi tematski i generacijski različiti, no uvijek stavljam naglasak na čvrstu karakterizaciju likova, unutarnji ritam filma i posebno na emocionalnu snagu. Film mora imati neke emocije, jer se filmovi rade radi publike.

Kako ste odabrali kreativne suradnike na ‘F20’?

Imao sam sreću da radim s odličnim suradnicima. Snimatelj je Slobodan Trninić, scenograf Ivo Knezović, kostimografkinja Branka Tkalčec, pomoćnik režije i kaskader Aldo Tončić, montažer Dubravko Slunjski, glazbu će pisati Mate Matišić. Čitava ekipa je bila na visokoj razini, od scenskih majstora i rasvjetljivača do naših poznatih glumaca, poput Mladena Vulića, Alena Liverića, Ksenije Marinković, Alme Price, Gorana Grgića, Alena Šalinovića i ostalih. Svima sam beskrajno zahvalan jer bez njih ovog i ovakvog filma ne bi bilo.

Premda je nezahvalno nagađati zašto vam na prethodna tri natječaja nakon ‘Halimina puta’ HAVC nije financirao vaš sljedeći hrvatski projekt, što mislite, zašto je tako?

Jednostavno, ravnatelj Hrvoje Hribar me ne podnosi zbog samo njemu znanih razloga. Češki dugometražni animirani film “Neparožderi” s partnerom Hrvojem Vajićem prijavio sam prije godinu dana na natječaj za koprodukcije. Iako je umjetnička savjetnica predložila da se taj animirani film sufinancira, projekt je na sjednici Umjetničkog vijeća neshvatljivo maknut s liste. Na svu sreću, moj partner i ja se nismo predali, opet smo prijavili film, umjetnička savjetnica ga je hrabro opet predložila, bio je napokon odobren, no s upola manjim sredstvima, a krajem listopada je došla vijest iz Praga da ga je samo u prvom vikendu prikazivanja pogledao 76.527 ljudi, što je rekord gledanosti za jedan češki animirani film u čitavoj povijesti češke kinematografije. Vidjet ćete ga sljedeće godine u našim kinima.

Treba li HAVC nagraditi uspješne redatelje, što vi po svemu sudeći jeste, financiranjem njihovih budućih projekata?

Pa to je osnovna funkcija HAVC-a, zar ne? Da potiče izvrsnost. Kunemo se u tu izvrsnost, a redatelju i producentu čiji je posljednji film i dalje najnagrađivaniji hrvatski film od osamostaljenja već na tri natječaja zaredom se odbijaju projekti. To se radi protivno pravilima HAVC-a jer u članku 9. Pravilnika za provedbu nacionalnog programa, između ostalog, jasno stoji koji su kriteriji. Međutim, ne postoji nikakav egzaktan način procjenjivanja tih kriterija, već se sve svodi na ‘sviđa-ne sviđa’, što je neodgovorno. Kada sam bio predsjednik Društva hrvatskih filmskih redatelja, potaknuo sam prije sedam godina da se uvedu kriteriji, ali da se uvede i numerički sustav vrednovanja, gdje bi se svaki uspjeh redateljeva posljednjeg filma i producentovih filmova, ili na festivalima ili u kinima, vrlo konkretno bodovao po bodovnoj ljestvici. Tako bi se izbjeglo to pogubno subjektivno odlučivanje, koliko je to moguće. No, jednu od prvih stvari koju je Hribar napravio kada je postao ravnatelj jest da ukine taj sustav egzaktnog vrednovanja.

Znači, vaši prijašnji uspjesi kao redatelja nisu uzimani u obzir?

Očigledno nisu. Dapače, vjerojatno mi se ‘Halimin put’ uzimao kao nešto negativno jer procjenjuju subjektivno. Da stvar bude gora, u HAVC-u sami sebi upadaju u usta. Moj projekt ‘Brijunska priča’ već je dvaput zaredom odbijan, na natječajima u lipnju i u rujnu. Taj scenarij je prošao kroz HAVC-ov natječaj za razvoj scenarija i umjetnički savjetnik Ognjen Sviličić, koji je jedan od naših najboljih scenarista, dao je prošle godine vrlo pozitivnu recenziju scenarija, no dvoje sadašnjih umjetničkih savjetnika dali su upravo suprotnu. Ne želim ulaziti u detalje njihovih recenzija, no mislim da su sramotne. Pri tome, jedna koproducentica ‘Brijunske priče’ ima Oscara za svoj prijašnji film, a drugi koproducent je nominiran za Oscara. Toliko o kriterijima iz čl. 9 Pravilnika.

Financiraju li se uvijek najbolji projekti?

Problem je što to nitko ne može znati jer samo savjetnici sve pročitaju. Stjecajem okolnosti pročitao sam ove godine jedan scenarij koji je netom kasnije bio odobren od strane HAVC-a. Taj scenarij nije dobar, neprofesionalno je napisan i nerelevantan za hrvatsku kinematografiju. Ubrzo nakon toga je na natječaju prošao redatelj čiji je prethodni film poprilično podbacio u kinima te nije osvojio niti nijednu nagradu. No, kada imate ravnatelja koji me na službenom sastanku optuži da zovem žirije da mi daju nagrade, onda što i očekivati? Za informaciju, zadnja nagrada koju je ‘Halimin put’ dobio, i to nagrada za najbolji film, bila je ona na festivalu u Urugvaju, u konkurenciji 15 već nagrađivanih europskih filmova, na kojem ne samo da nisam bio, niti znam kako su glasali, nego nisam ni znao da je film na festivalu. A predzadnju nagradu, također za najbolji film, ‘Halimin put’ je dobio na festivalu u Engleskoj, na kojem također nisam bio, u konkurenciji 17 filmova, među kojima je bio i Oscarom ovjenčan film ‘Ida’. Da se našalim, možda bi bilo pametnije Hribaru da me angažira na lobiranju za nagrade ako već vjeruje da sam toliko uspješan u zvanju članova žirija.

Kako biste ocijenili trenutno stanje u hrvatskom filmu, i u umjetničkom i u gospodarskom smislu?

HAVC kao instituciju svakako treba obraniti od suludih napada s ekstremne desnice. Jedna od najvažnijih stvari koju je Hribar uspio ostvariti, i za to mu dajem pohvale, jest sustav poticaja. Sve što hrvatski filmaši potroše, vraćaju putem sustava poticaja u državni proračun, te smo stoga jedna od najuspješnijih kulturnih djelatnosti, ako ne i najuspješnija. Svaki pokušaj rušenja sustava poticaja bio bi udar na državne prihode i reputaciju ne samo hrvatske kinematografije nego i zemlje. Dobrih filmova ima i sada, kao što ih je bilo i prije. Rajko Grlić je snimio izvrstan film, koji je, po mom skromnom mišljenju, jedan od naših najboljih od osamostaljenja. Pohvale i ekipi filma ‘ZG80’, koji mi se također svidio. Na žalost, još nisam stigao pogledati par hrvatskih filmova koji trenutno igraju u kinima. U prosjeku, situacija je bolja nego prije, samim time što postoji sustav i što se sustav nastoji brinuti o financiranju. Nažalost, neke su odluke vrlo diskutabilne i to će u konačnici štetiti kvaliteti hrvatske kinematografije, kao što i ostavlja gorak okus u ustima.

ELIPSO

Izdvajamo