Krajem sedamdesetih pripremao sam s kolegama u filmskoj redakciji Televizije Zagreb (pokojni Vladimir Tomić i Joža Steiner) kraći ciklus političkih dokumentaraca. Kako nam je tada bio običaj, inzistirali smo na premijerama, filmovima koji u nas nikad nisu prikazani, ni u kinima niti na televiziji, pa smo tako od francuskog kulturnog centra u Zagrebu dobili na ogled kopiju hvaljenog filma Marcela Ophülsa “Tuga i sažaljenje” (1969.), nominiranog za Oscara i nagrađenog od strane Britanske akademije za film i televiziju, nacionalne Udruge američkih kritičara i Njujorškog kritičarskog kruga kao ostvarenje te sezone. Problem nije bila dužina, film je trajao četiri sata i 11 minuta, ionako je podijeljen u dva dijela pa smo ga tako mogli i emitirati, ali zasmetalo je nešto drugo. Znajući da je u pitanju važan ciklus kojim će TV Zagreb stjecati poene pred konkurentnim studijima iz drugih jugoslavenskih republika, glavni urednik Nenad Pata upriličio je kontrolne projekcije za određen broj uglednika, stalnih suradnika redakcije, i o njihovom sudu ovisilo je koji će film u program a koji ne. Ispalo je da “Tuga i sažaljenje” ne odgovara kriterijima ciklusa, ali ne zbog eventualne subverzivnosti (Ophüls se bavio Francuskom za 2. svjetskog rata, pred kamerama su se pojavili pripadnici pokreta otpora ali i oni koji su podržavali njemačku okupaciju, poput vrlo artikuliranog aristokrata Christiana de la Mazièrea) nego zato što je prisutnima bio dosadan. Nije tu bilo bombastičnog naratora koji je upozoravao na bitne momente i sažimao povijest, mišljenja sugovornika su se sučeljavala, a redatelj je nizao njihove izjave, opredijelivši se za tzv. nevidljivu dramaturgiju i prepuštajući gledatelju da sam zaključuje o onome što se odigrava na ekranu.
Politički esej
Nismo tada na to bili navikli, pogotovo ne naši “vrhovni selektori”, dokumentarac je morao igrati na emocije i uzbudljivost poput igranog filma, a Ophüls im je nudio komplicirani politički esej, koji je, uostalom, u vrijeme premijere razgnjevio dio francuske javnosti pa je na tamošnjoj televiziji emitiran tek 1981. Ciklus je ispao mizerno, u njega smo ugurali i “Bitku za Alžir” Gilla Pontecorva, iako je to bio igrani film s pseudo dokumentarnim prosedeom, međutim, veća je šteta što nam je Ophülsov opus ostao nepoznanica. Redatelj će u drugom tomu Filmske enciklopedije Leksikografskog zavoda, objavljenom 1990., dobiti tek jednu rečenicu, i to u sklopu članka o njegovom ocu, legendarnom Maxu Ophülsu, gdje je navedeno da je njegov sin ugledan autor dokumentarnih filmova. Da dobije veći prostor nije mu pomogla ni činjenica što je godinu ranije dobio Oscara za svoj četverosatni dokumentarac “Hotel Terminus”, koji se bavio osuđenim gestapovcem Klausom Barbiejem, “koljačem iz Lyona”.
Ophüls sin rođen je 1927. u Frankfurtu (pravim imenom Hans Marcel Oppenheimer), otac mu je bio dostatno mudar da već 1933. napusti Njemačku i ode s obitelji u Pariz, odakle su se 1940., zbog dolaska nacista, morali prebaciti u višijevsku zonu, skrivati godinu dana i preko Pireneja stigli su u prosincu 1941. u Ameriku. Unatoč visokoj europskoj reputaciji, Ophüls stariji tek u drugoj polovici tog desetljeća dobiva posla u holivudskim studijima, ali se nikad nije probio u prvu ligu (čak je i “Pismo nepoznate žene” iz 1948. isprva prošlo osrednje da bi kasnije postalo kultno ostvarenje), pa se potkraj četrdesetih vraća u Francusku, gdje režira svoja najpoznatija ostvarenja, “Krug”, “Zadovoljstvo”, “Madame de...” i “Lola Montez”. Sin mu je, razumljivo, odrastao u filmskim krugovima, asistirao Johnu Hustonu kada je u Parizu snimao “Moulin Rouge” i Julienu Duvivieru na “Marijani moje mladosti”, a prvu redateljsku šansu dao mu je prijatelj François Truffaut preporučivši ga za omnibus “Ljubav u dvadesetoj” (1962.). Uslijedila je novovalna komedija “Kora od banane” (1963.) s Jean-Paulom Belmondom i Jeanne Moreau, uspješna u kinima ali slabo ocijenjena od kritike, da bi nakon kraha krimi parodije “Pucaj po volji” (1965.) s Eddieom Constantineom definitivno raskrstio s igranim filmom.
Trosatnim dokumentarcem “Minhen” (1967.) o Minhenskom sporazumu iz 1938., napravljenim za francusku televiziju, napokon je našao pravu vokaciju, što se potvrdilo i dvije godine kasnije s filmom “Tuga i sažaljenje” koji je imao golem odjek. Ophüls se otad bavio najrazličitijim temama, sjevernoirskim političkim trzavicama (“Osjećaj gubitka” iz 1972.), padom Berlinskog zida (“Dani studenoga” iz 1992.), bio je u Sarajevu 1993. i snimio dokumentarac o ratnim izvjestiteljima (“Nevolje koje smo vidjeli: povijest novinarstva u ratnim vremenima”), međutim, usprkos priznanjima koje je dobio za “Tugu i sažaljenje” i “Hotel Terminus”, svojim najvažnijim ostvarenjem smatra “Sjećanje na pravdu” iz 1976., koje traje četiri i pol sata.
Ne radi s tezom
Njegova je realizacija bila burna. Ophüls je dugo slagao završnu cjelinu, što nije bilo jednostavno, jer je trebalo spojiti različite materijale o Nirnberškim procesima, Francusko-alžirskom ratu i Vijetnamu te sugovornike koji se referiraju na nekoliko tema, a kad je BBC pogledao njegovu verziju, zahtijevao je drastična kraćenja. Bilo je prigovora da se nacistički zločini izjednačuju s onima francuske vojske u Alžiru i američke u Vijetnamu, što je redatelj energično opovrgnuo jer nikad - pa ni u ovom slučaju - nije napravio film s tezom. Kako nije imao podršku ni drugih producenata, prošvercao je kopiju u Ameriku, poznati redatelj Mike Nichols rasplakao se kad je gledao film, pa je zahvaljujući njegovim holivudskim vezama (Woody Allen bio mu je izrazito sklon, još od razdoblja dok je promovirao “Tugu i sažaljenje”) moćna kompanija Paramount preuzela svjetsku distribuciju. Premijera je održana u jesen 1976. na New York Film Festivalu, gdje je “Sjećanje na pravdu” dočekano panegiricima i nešto kasnije emitirano na britanskoj televiziji. Unatoč tome što su ga istaknuti filmaši i kritičari držali važnim ostvarenjem u povijesti kinematografije, film je vrlo brzo zaboravljen (to je nevolja kad je distributer velika kompanija: za nju su takvi dokumentarci tek rubni dodatak njihovom katalogu). U novom mileniju za njega se zainteresirao Martin Scorsese, njegova Filmska fondacija punih je deset godina restaurirala film, trebalo je iznova osigurati već istekla prava na arhivsku građu i još koješta, da bi obnovljena kopija u ljeto 2015. svečano prikazana na Jerusalem Film Festivalu i kasnije opet na New York Film Festivalu. Ipak, tek kad ga je nedavno otkupio HBO Documentary i stavio na ponudu svojim korisnicima (na žalost, zasad samo u Americi), Ophülsovo se epohalno ostvarenje neprestano komentira i recenzira.
“Sjećanje na pravdu” vrlo je neuobičajen dokumentarac. Isprva imate dojam da je usredotočen na Nirnberške procese, puno je snimaka sa suđenja koji nisu nikad pokazani, a imao je i sreću da dovede pred kamere neke od osuđenika kao što su arhitekt Albert Speer, ministar naoružanja i ratne produkcije u Trećem Reichu, pripadnik najužeg Hitlerova kruga, admiral Karl Dönitz i tajnik u ministarstvu naoružanja Hans Kehrl.
Albert Speer jedini je od osuđenika smatrao da je suđenje bilo potrebno
Admiral Karl Donitz u Nürnbergu je dobio samo deset godina zatvora
Vješto su dočarani rituali u sudnici, način na koji su osuđenici jedan po jedan ulazili u dvoranu bio je zbilja pompozan, većini je bilo dosadno i zabavljali su se čitanjem drugih sudskih spisa, a najbolje su prošli oni koji su uspjeli nabaviti neki petparački roman. Golema većina izjavljivala je “nisam kriv” kad bi ih se pitalo jesu li ratni zločinci, jedino Speer smatrao da je Nürnberg potreban kako bi se uspostavila nova Njemačka, međutim, on je bio poseban slučaj. Nedvojbeno je šarmirao suce svojom pojavom kad je dobio samo 20 godina zatvora (osuđen je jer je koristio logoraše za rad u tvornicama oružja), čak je i njegov pomoćnik Kehrl bio zgranut što je on sam osuđen na 15 godina, a jedva je tu i tamo pozdravio Hitlera. Dönitz je dobio 10 godina, teško je njega nazvati ratnim zločincem jer je navodno odbio Hitlerovu naredbu da puca na savezničke čamce za spašavanje, ali je teško povjerovati da ništa nije znao o koncentracionim logorima. Speer priznaje da je jednom bio u logoru Mauthausen, međutim, “nisu mi pokazali što se unutra zbiva, zadržao sam se samo u vanjskom dijelu.” Dok je Dönitz tvrd, on gotovo pruski ponavlja da tada ništa nije znao o Hitlerovoj tamnoj strani, Speer je žovijalan, njemu je kompliment to što je dobio razmjerno blagu kaznu zahvaljujući svom efektnom nastupu, a usput spomene i da ga Andy Warhol smatra izuzetnim arhitektom. Ophüls razgovara sa svima njima, ali rijetko postavlja izravna pitanja, ne zanimaju ga izvlačenja ljudi koji su očigledno krivi, radije ih suprotstavlja osobama potpuno različitih svjetonazora, na primjer udovici Clari Lüben koja priča kako se njezin suprug, visoki nacistički dužnosnik, radije ubio nego da potpiše smrtnu kaznu nekolicini katoličkih svećenika. Kad to povežete sa Speerovim kućnim filmovima u boji u kojima se njegova djeca igraju na snijegu, nije vam baš svejedno. Speer pritom nastoji biti objektivan, priznaje da ga je ponijelo oduševljenje masa prema Hitleru kad su se pojavili u Nürnbergu, ali ne zaboravlja spomenuti da je on znao održati i jako loše govore koji nikoga nisu posebno impresionirali.
Albert Speer je osuđen na 20 godina, a njegov pomoćnik Kehlr čak na 15
Potrebni nacisti
Nirnberški procesi održani su kako bi se u Njemačkoj stvorilo društvo koje bi se u potpunosti ogradilo od nacizma, ali i zato kako bi se svijetu poručilo da više ne smije biti ratova. Znakovit je žurnal u kojem Amerikanci 1945. donose malim Nijemcima nove udžbenike i djeca su oduševljena njihovim ilustracijama i vedrim tonom, u njima se ratna razaranja uopće ne spominju. Ipak, nacističkim glavešinama sudili su i Rusi koji su i sami sudjelovali u staljinističkim procesima, a dvije godine kasnije počet će hladni rat koji će podijeliti svijet u dva bloka. Ukoliko je za njima postojala potreba, osuđenim nacistima drastično su smanjivane kazne, tako da je u prvoj polovici pedesetih uslijedilo masovno puštanje iz zatvora. Jedan od Ophülsovih sugovornika kaže: “Laž je da su svi nacisti pobjegli u Južnu Ameriku, ostali su u Njemačkoj i postali stupovi društva.” Uostalom, rijetko je koji njemački privrednik osuđen, iako je gotovo svaki od njih gorljivo podržavao Hitlerovu ratnu mašinu i jako je dobro znao što se događa u Trećem Reichu.
Procesima u Nürnbergu svjedočio i Edgar Faure, nekadašnji član pokreta otpora i kasniji predsjednik francuske Nacionalne skupštine. Ophüls s njime naširoko razgovara, ali prije toga gledamo izjavu francuskog vojnika koji je bio svjedokom ubojstva djevojčice: likvidirao ju je njegov nadređeni u Alžiru. Drugi vojnik otkriva kako je jedva čekao da skine francusku uniformu (“osjećao sam se kao da pripadam SS-u”) i pridruži se Alžircima. Što na to kaže Faure? On smatra da se sukob s Alžirom odigravao u razdoblju kad je kolonijalizam bio normalna stvar (“svi su imali kolonije”) i akcije francuske vojske bile su legitimne, pa i mučenja zarobljenika, ubijanja i silovanja. Tek toliko o novom svjetskom poretku nakon 2. svjetskog rata.
Lako se događa
Glavni Ophülsov sugovornik je Telford Taylor, koji je kao mladi vojni odvjetnik bio glavni savjetnik na nirnberškim procesima, da bi 1970. objavio knjigu “Nürnberg i Vijetnam: američka tragedija”: u njoj je izrazio razočaranje u što su se izvrgnuli nekadašnji ideali. Redatelj nije uspio doći do odgovornih za zločine u južnovijetnamskom selu My Lai, gdje je američka vojska ubila oko 500 civila, među njima žene i djecu (uostalom, jedini osuđeni imao je čin poručnika, a i taj je završio u kućnom pritvoru), ali je razgovarao s vojnim dezerterima, koji smatraju da su učinili pravu stvar što su pobjegli u Kanadu, s roditeljima poginulog vojnika koji žale što im sin također nije dezertirao, no i sa suprugom čiji je muž nestao na ratištu, a ona je njihov dom pretvorila u mauzolej patriotizma.
Amerikanac Telford Taylor jedan je od glavnih Ophülsovih sugovornika
Očito, ratni zločin je nešto što je teško iskorijeniti. Film uokviruje često pojavljivanje slavnog violinista Yehudija Menuhina, koji je prvi od velikih umjetnika gostovao u Berlinu 1945. On sam priznaje da se to ne bi dogodilo da mu je netko od uže obitelji stradao u židovskim pogromima, no kako su svi na vrijeme pobjegli iz Hitlerove Njemačke, rado je dao svoj prilog rađanju novog doba. Film završava njegovom svirkom s Berlinskom filharmonijom, koju vizualno prekriva poznata fotografija židovskog transporta, gdje čak i dječak s kapom diže ruke u vis, iako je jasno da nikome nije prijetnja. Na žalost, to nije bio i posljednji prizor takve vrste, slične situacije ponavljale su se i u naredna tri desetljeća, a i kasnije. Nije tu u pitanju relativiziranje zločina, samo upozorenje da se tako nešto suviše često i suviše lako događa.