Projekcijom filma “Ismaelovi fantomi” redatelja Arnauda Desplechina u srijedu je u otpočeo 70. Cannes. Jubilarni festival krenuo je opterećen žestokim svađama između selektora festivala Thierryja Frémauxa i francuskih kino prikazivača koji su canneskom selektoru grdno zamjerili što je u selekciju uvrstio dva Netflixova filma - “Priče o Meyerowitzima” Noaha Baumbacha i “Okju” Korejca Bong Joon-hoa.
U Francuskoj, gdje se kino mreža smatra okosnicom filmske kulture i gdje je terminski “prozor” između kino prikazivanja i video distribucije zakonska sveta krava, prikazivači su strašno zamjerili Frémauxu što je u program uvrstio dva naslova koja će se odmah nakon festivala naći na internetskoj platformi.
Ovogodišnji je program ostao kakav jest, no direkcija festivala obvezala se izmijeniti statut na način da od 2018. u programu smiju biti samo filmovi koji će u Francuskoj imati “konzervativnu” distribuciju.
Domaći režiser
Taj rat dijelom je utjecao i na otvaranje Cannesa. Umjesto očekivane ratne satire “War Machine” s Bradom Pittom u glavnoj ulozi - koja je također Netflixova - direkcija se odlučila festival otvoriti filmom poznatog domaćeg režisera u kojem se pojavljuje cijelo sazviježđe francuskih kino-zvijezda (Matthieu Amalric, Marion Cotillard, Charlotte Gainsbourg, Louis Garrel).
Na koncu, stvar se izvrgnula u pravi fijasko, a kroničari Cannesa ne pamte da je ikad u povijesti gori film otvarao festival. “Ismaelovi fantomi” je nažalost strašan primjer onog post-novovalovskog manira koji već desetljećima infektivno hara francuskom visokom filmskom kulturom. Riječ je o filmu u kojem se vidi da redatelj misli da u njega može utrpati bilo što, i da će - ma što god bilo - to biti kul.
Prvog canneskog dana prikazano je i “More žalosti”, debitantski redateljski rad jedne od najvećih europskih glumica, 79-godišnje Vanesse Redgrave. Osim po velikoj glumačkoj karijeri, Redgrave je poznata i kao lijevi politički aktivist, a njen debitantski redateljski film nastavak je tog aktivizma.
U “Sea Sorrow” Redgrave se bavi aktualnom izbjegličkom krizom te putem 74-minutnog filma nastoji uvjeriti europsku javnost da se treba ornije uključiti u humanitarnu dramu. Na početku filma, Redgrave prikazuje prizore spašavanja na moru kod Grčke i Italije, te intervjuira izbjeglice. Uskoro se njezin aktivistički fokus suzuje. Prikazuje sudbinu oko 400 djece bez roditelja koji su zapeli na obali kanala, u “džungli” u Calaisu, i ne mogu se priključiti članovima svojih obitelji u Britaniji.
Stoljetno iskustvo
U nastavku filma, Redgrave priču o izbjeglištvu pokušava staviti u širi dijakronijski kontekst. Razgovara s nizom poznatih britanskih osoba koji su samo preživjeli izbjeglištvo 30-ih godina te prebjegli iz Česke ili Ukrajine pred nacizmom, ili iz Mađarske nakon 1956. Tom iskustvu nadodaje i vlastito iskustvo unutrašnjeg izbjeglice: kao trogodišnju curicu, roditelji su je iz bombardiranog Londona dječjim transportom poslali udomiteljima na selo.
Redgrave u film potom donosi primjerak Guradiana iz 1938. godine u kojem se naveliko izvještava o progonima Židova u Srednjoj Europi te pisma ljutih građana koji britanskoj vlasti prigovaraju što pravi probleme Židovima koji se žele useliti u zemlju, čak i onda kad su situirani i obrazovani. Stara glumica nastoji povući paralelu između ignorancije politike 30-ih, te one danas. Štovise, ona širi kontekst i dalje, pa kroz citate i monologe Thomasa Moorea i Shakespearea (iz “Oluje”) pokazuje da je izbjeglištvo stoljetno iskustvo Europe.
Taj središnji dio filma je i najzanimljiviji, te bi možda bilo bolje da je Redgrave cijeli film posvetila tome. Nažalost, prvoloptaški aktivizam pojeo je tu zamisao, pa se “Sea Sorrow” puno i previše sastoji od prizora Redgrave i njenih istomišljenika koji govore u kameru, te zasipaju gledatelje datumima i citatima deklaracija. Iskusna glumica kao da nije naučila staro pravilo da se plemenitu stvar bolje potpomogne pripovijedanjem, nego propovijedanjem.