U ginekološku ordinaciju doveli su prostitutku podrijetlom negdje iz bivšeg Sovjetskog Saveza, koja sada opslužuje klijente na zagrebačkoj periferiji. Dr. Danko Babić, plavokosi nabildani muškarac sa šminkerskim naočalama tankih srebrnih okvira, zna što mu je činiti. Očito je da je žena prošla fazu u kojoj je dozvoljeno pobaciti plod, međutim, on je u sprezi s njezinim šefovima: u uglednoj državnoj klinici obavlja zahvate koji su nezamislivi i u privatnoj praksi.
Dugo i mučno
Pacijenticu je položio na ginekološki ležaj, pokraj nje stavio metalnu posudicu i hvataljkom počeo iz njezine utrobe vaditi krvave komadiće. Scena traje dugo, iznimno je mučna, a kada mu vlastita asistentica otkaže poslušnost, ginekolog je prisiljen sam sadržaj posudice izručiti u WC školjku.
Kako je poznato, za svoj novi projekt Schmidt se opet inspirirao romanom bivšeg ginekologa Ive Balenovića, koji piše pod pseudonimom Alen Bović. Za razliku od “Metastaza” koje su se bavile društvenim rubom, ovdje se radi o samim društvenim stupovima, a u pitanju je i milje koji Balenović odlično poznaje.
Njegov i Schmidtov junak beskrupulozni je karijerist koji, kada mu uskrate promaknuće, bezočno počne podmetati kolegama, lažirati njihove dijagnoze i osvećivati se onima koji mu nisu htjeli učiniti nedozvoljenu uslugu. Najčudnije je što povremeno steknete dojam da je on pravi stručnjak i da se, za razliku od drugih ginekologa u njegovoj klinici, zna snaći u situaciji u kojoj je nekoj porodilji život u opasnosti.
Zli stručnjak
Također, kada ga njegovi korumpirani prijatelji iz policije ili tajkuni iz zagrebačkog polusvijeta zamole za nešto što ne bi smio napraviti, on to dugo odbija, sve dok ne shvati da mu nema izbora.
Takvih smo se likova već nagledali u našim filmovima. Dr. Babić obožava skupocjene automobile i satove, pije na litre alkohola i šmrče kokain, ubrizgava narkotike da bi uopće mogao zaspati, nema partnericu jer ga zanima samo seks - i to u jednokratnim vezama, međutim, novina je što je on istodobno i “control freak”: ne jede meso i do iznurenosti vježba u teretani. Naprosto, hodajući je paradoks koji živi u svom apartmanu u bolnici, tamo spava i tušira se, a u svoj prekrasno uređeni stan jedva kad navrati.
Schmidt je film strukturirao kao kroniku njegove svakodnevice: nema poniranja u intimu, sve je prikazano isključivo izvana, a vi izvolite procijeniti što tog tipa zapravo pokreće. Isto je tako i s likovima koji ga okružuju, nitko ne dobije svojih “pet minuta” da nam saopći kakav je gad dr. Babić, svi su samo sateliti koji ne mogu nauditi planetu oko koga se vrte. Znamo što to znači, kakvo je zapravo društvo u kojem živimo, no energija koji je Schmidt uložio da nam to još jednom pokaže zbilja je impresivna. Redatelj suvereno vodi film od samog početka pa do završnice, vrlo spretne otvorene metafore, vješto kadrira, izbjegava uljepšanu fotografiju, a izvanredno dinamičnom Reneu Bitorajcu prepustio je da nađe pravu mjeru kako da nam do kraja ne omrzne glavni lik.
Impresivna energija
Poput dr. Danka Babića, i Branko Schmidt je poprilična enigma. Razdoblje tuđmanizma proveo je izigravajući ultra državnog redatelja, nakon pobjede Koalicije počeo je pokazivati znakove života, a sada je zahvaljujući “Metastazama” i “Ljudožderu vegetarijancu”- postao naš najuzbudljiviji filmaš. Tako nešto moguće je samo u Hrvatskoj!