Mate Matišić (r. 1965.) svestran je umjetnik, pa i zanatlija. Piše drame, filmske scenarije, sklada filmsku glazbu, svira džez, skuplja, popravlja i izrađuje egzotične istrumente. Po očevoj želji završio je pravni fakultet ali nikad nije radio pravnički posao. Posljednjih je tjedana više na oku šire javnosti jer u kinodvorane stižu “Svećenikova djeca”, film Vinka Brešana za koji je Matišić napisao scenarij po svojoj istoimenoj drami. Na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti drži katedru za scenarij. Početkom ovog mjeseca u Litvi je dijelom premijerno prikazana njegova posmrtna trilogija. Na daleki sjever nije otputovao pa smo radije pričali o domaćim temama...
• U kakvom ste kontekstu pisali ‘Svećenikovu djecu’ i je li se on promijenio do danas?
- Moj je ‘osobni kontekst’ bila atmosfera zgražanja zbog ‘Anđela Babilona’. No nisam pisao tekst zbog posebnog društvenog ili političkog konteksta. Jednostavno sam želio napisati dramu o svećeniku koji nije shvatio ‘pravilo’ da tamo gdje čovjek stavi točku - Isus obično stavi zarez. Želio sam napisati komad o nesposobnosti tog lika da shvati i otkrije krajnje konzekvence nekog svog postupka. Isto tako, ja sam u tom kauzalitetu sudbina iliti ‘božanske’ dramaturgije vidio nešto od zanata dramskog pisca. U tome sam, možda nastrano, vidio neku povezanost između onoga što ja radim likovima i onoga što On radi svojim likovima. I mene je ta veza, te dvije dramaturgije, zapravo najviše zanimala. No, za dosljedno primjenjivanje tog načela mora se biti nemilosrdan prema likovima, pa i svojoj pobožnosti. Jer, barem ja tako mislim, samo u toj dramaturškoj nemilosrdnosti može nastati priča o abortusu Djevice Marije kao dokaz trafikanta Petra da je abortus zlo. Ono što bih još mogao dodati kao kontekst moje je osjećanje da će Hrvati biti prvi narod u Europi koji će izumrijeti. Ali, naravno, to je samo loš predosjećaj jednog mračnog tipa koji se bavi fikcijom. Ja za to nemam nikakve dokaze. Kad se osvrnem na veliku većinu svojih drama, od ‘Bljeska zlatnog zuba’ do ‘Posmrtne trilogije’, čini mi se da im je uvijek u nazivniku - izumiranje kao tema.
Vojnik, pop i političar
• Napisali ste, dakle, među ostalima, dramu o nepismenom gradonačelniku, dramu o ‘poduzetnom’ svećeniku, trilogiju o braniteljima. Dakle vojnik, pop i političar. Jesu li to zapravo naši jedini ‘stupovi društva’ s perspektivom održivog razvoja?
- Da, oni su stupovi svih društava, pa i našeg. Zar nije čudesna veza između tih zanimanja? Ta veza se najbolnije živi u ratu. Političari u parlamentima, uglavnom starijih godina, šalju mlade dečke u ratove, a svećenici ih sahranjuju. To je za mene trokut užasa. Na to se nadovezuju nezavisni intelektualci koji to sve objašnjavaju. No, mislim da je previše lako ‘optužiti’ njih za sve. Veliku zaslugu zbog toga što su stvari tako postavljene imamo i mi - nevini. Kao dramskom piscu meni su najzanimljiviji ljudi koji se sa strašću žele baviti tim čudnim zanimanjima, vojnim, političkim. Ja mislim da je osnovna pretpostavka da za takvo radno mjesto neka emocionalna hladnoća.
• Kako zamišljate Hrvatsku za deset godina?
- Doista ne znam precizan odgovorim. Ono što me brine, i čime sam se sad u dramatizaciji filma ‘Fine mrtve djevojke’ bavio, užasna je količina netrpeljivosti svih prema svima. To je po mom mišljenju u nazivniku hrvatskog društvenog života. Svi mrze, ili barem preziru sve. Nema tog segmenta našeg društva, od sporta, tzv. visoke kulture, politike, estrade, gdje ne postoji barem malo mržnje. U nas je mržnja sol društva. To kako se mi Hrvati međusobno preziremo, toga ipak mislim da nema nigdje. Na to se nadovezuju raznorazne inačice: transferiranje tog prezira prema van, ali i unutra, tako da preziratelji vrlo lako počnu prezirati sebe. I tu onda više nitko nije normalan.
• Kao dramski pisac zapravo ste najmanje poznati. Obeshrabruje li vas to za rad?
- Ma ne pišem ja da budem poznat. Pišem jer se sjetim tih priča koje onda moram napisati. Mislim, ljudi iz našeg posla me ipak poznaju i meni je to dovoljno. Ali, zaista ima tu svega. Glazbenici s kojima sviram ne znaju da ja pišem, pisci ne znaju da sviram… Meni je to zapravo super. Zanimljivo mi je i zabavno kad mi ljudi pričaju o Brešanu, ili Mataniću, ili Papiću, ili Ostojiću i njihovim filmovima na kojima sam ja bio scenarista i kad ih počnu vrijeđati zbog filmova na kojima sam ja radio. To je ‘krasno’ iskustvo. Onda doživim ono bezrazložno hrvatsko preziranje mojih kolega uživo. Čega se ja tako nepoznat i anoniman naslušam... Zapravo mene vrijeđaju - a da toga nisu svjesni. Kao piscu mi je važnije da se moje stare drame vraćaju na repertoar, da sam prevođen i igran u inozemstvu. Meni je od poznatosti važnije da sam imao sreću proživjeti nekoliko života istovremeno; život rock zvijezde, život jazz glazbenika, skladatelja filmske glazbe, dramskog pisca, filmskog scenarista… To je prava sreća.
Biti slobodan
• Pisci su u nas često i deset puta slabije plaćeni od redatelja. Što su uzroci takvog tretmana? Jesmo li mi zapravo usmena i ‘medijska’ kultura?
- Jesmo. Ono što mi je najgore u tome je kad vidim ‘organiziranost’ takve kulture kao interesne zajednice. Ja nastojim opstati izvan toga, i često čitam pokušaje definiranja mene. Jako me veseli kad me definiraju kao nekog, npr. rigidnog katolika, a neki drugi opet kao vulgarnog antihrvata. A ja samo nastojim biti slobodan i raditi poštujući sa zahvalnošću neke darove koje imam. Oni ne razumiju tu moju osobnu obvezu koja mi je važnija od bilo koje društvene uloge koju su mi namijenili.
• Koje vas teme zaokupljaju za buduće pisanje?
- Ima nekih stvari koje sam počeo pisati prije više od dvadeset godina i za koje nikad nisam imao vremena, volio bih prije smrti još to dovršiti. Kao mrtvac osjećao bih se glupo da to ne završim. Imao sam tako burnu mladost i neobično odrastanje. Želim to napisati zbog sebe, jer to osjećam kao neku obvezu prema likovima mog života, mrtvina ili živima. To je vjerojatno proza. Imam i neke ideje za drame, ali one su jako daleko od precizne artikulacije. Imam i nekakve glazbe koju nosim godinama u glavi. Zuje mi po mozgu te harmonije i teme. Hodam s njima, spavam s njima. Malo me to već živcira. Valjalo bi i njih izbaciti iz sebe. I volio bih više svirati jazz. Djanga. A u mojoj domovini i gradu sve je manje prostora za svirke uživo.