Američki pisac Dan Brown stekao je svjetsku slavu 2003. godine, kad je roman “Da Vincijev kod” - drugi roman serijala o simbologu Robertu Langdonu - potukao sve rekorde književnih prodanih naklada. Otad naovamo, Dan Brown je očekivano postao domena holivudskih adaptacija. Od četiri romana serijala o profesoru Langdonu, ekranizirana su tri, sva tri u režiji razmjerno uvaženog redatelja veterana Rona Howarda. Međutim, taj brak Hollywooda i Brownove proze nikad zapravo nije bio sretan.
Romani Dana Browna sastoje se od dviju dominantnih žanrovskih sastavnica. Prva je trilerska: junaci filma moraju u hitnji - često unutar 24 sata - osujetiti urotu ili masovnu pogibelj, a pritom ih pritišće mehanizam štoperice. Istodobno, Brownovi su romani i romani detekcije. Profesor Langdon ne dešifrira samo krivca, nego i prirodu pogibelji, i to tako što simbološkom erudicijom otkriva kriptografirane poruke smještene u kontekst velikih poglavlja kulturne baštine i velikih metropola kulture (Rim, Pariz, Washington, Firenca).
Prvi sloj - onaj trilera sa štopericom - filmski je upotrebljiv, ali i razmjerno banalan jer takvih filmova ima na stotine, a sam Brown nije nikad ni krio da dramaturgiju romana kroji po Hollywoodu. S drugim slojem - onim eruditskim - filmski medij ima problema, jer je deskriptivan i ovisi o verbalizaciji. Howardovi filmovi po Danu Brownu obično bi se sastojali od niza scena u kojima se Langdon/Hanks i pripadajući ženski lik kao muhe bez glave voze ili trče od točke A do točke B, pa C. Između bi se nizali prizori u kojima bi - kao pred Tarikom - Langdon iz rukava sipao “moj konačni odgovor”. Gledajući filmove prema romanima Dana Browna osjećate se kao da preko ramena kibicirate nekog tko rješava križaljku.
Svi ti problemi postoje i u novoj Howardovoj ekranizaciji Browna, “Infernu”. Ovaj put, međutim, ti su problemi još izoštreniji. Istodobno, putem su se pogubile neke bazične vrline koje je serijal ipak imao. Dok su prethodni filmovi o Robertu Langdonu barem bili žanrovski suvislo uobličeni, ovaj nije čak ni to.
U svojoj četvrtoj pustolovini, simbolog Langdon (Hanks) nađe se u Firenci, gdje se budi na bolničkom odjelu s djelomičnom amnezijom. Ubrzo shvati da u posjedu ima tuljac na kojem je ilustracija Danteova “Pakla”. Hanks i britanska liječnica (Felicity Jones) šifru po šifru kreću od Firence, preko Venecije do Carigrada, pokušavajući spriječiti da se izvrši oporuka ludog znanstvenika (Ben Foster) koji kugom kani desetkovati čovječanstvo. Kako svijetu prijeti epidemija, u sve se upetlja i Svjetska zdravstvena organizacija, a njezini šefovi (Omar Sy te Sidse Babett Knudsen iz “Borgena”) na raspolaganju, sasvim iznenađujuće, imaju paravojsku, bondovske agente i duge cijevi. U narativnom smislu, “Inferno” je metež u kojem je teško pohvatati konce. Film glavinja kroz šumu fleš bekova, motivi likova nisu jasni, obrati su proizvoljni, a glavni zlikovac - tvorac kuge - posve je neaktivan jer umre u prvoj sceni. Kod Dana Browna čovjek bi koji put taj kaos istrpio jer bi usput štogod naučio, a pisac bi ga zaveo eruditsko-okultnom mistifikacijom. Ovaj put ni toga nema. Naime, sve informacije koje učeni Langdon sipa o Danteu, Firenci ili Carigradu pišu u običnom Lonely Planetu.
“Inferno” je najniži sunovrat ionako ne baš blistavog serijala.