Ljubiša Samardžić vodi svoju najtežu bitku. Legendarni glumac u subotu ujutro hitno je operiran u Kliničkom centru Srbije. Srpski mediji pišu kako mu je odstranjen tumor na mozgu i kako je za dlaku izbjegao smrt, ali ističu i da je operacija protekla dobro te da rani poslijeoperacijski period protječe u skladu s liječničkim predviđanjima.
Osamdesetogodišnji glumac sada je izvan životne opasnosti, o njemu se brine najbolji liječnički tim koji sve vrijeme prati njegovo stanje. Ljubiša Samardžić, prenose mediji, smješten je na odjelu intenzivne njege Kliničkog centra Srbije, a predviđa se da će se dugo oporavljati od operacije.
Cijela priča počela je prije otprilike tri tjedna, kada se glumac požalio na zdravstvene probleme. Kako oni nisu prestajali, primljen je u bolnicu, gdje je ustanovljeno da ga se mora hitno operirati.
- Ljubiša Samardžić u subotu ujutro bio je prvi na redu za operaciju, a kirurški zahvat na mozgu izveden je uspješno - rekao je izvor iz Kliničkog centra Srbije novinarima časopisa Alo.
Uz bolesnoga glumca cijelo vrijeme bila je njegova supruga Mira, s kojom ove godine slavi pedesetu godišnjicu braka. Upoznali su se 1964. godine na Bledu, a otada su nerazdvojni.
Tragedija
- Čini mi se da su godine prošle dok udariš dlanom o dlan, a kad se osvrnem, proživjeli smo mnogo sretnih trenutaka, ali i veliku tragediju, kad smo izgubili našeg sina Dragana. Da nije bilo Mire, mislim da ne bi bilo ni mene - rekao je svojedobno glumac, koji je svoju Miru dugo osvajao.
- Zavodio sam je stihovima, pismima, telegramima, telefonskim razgovorima iz poštanskih kabina, a osvojio sam je tek nakon šest mjeseci jer nije imala lijepo mišljenje o glumcima. Svadba, koja je uslijedila dvije godine kasnije, bila je kruna naše sreće. Ukrcali smo se u spačeka i s kumovima otišli na Hvar - ispričao je jednom Ljubiša Samardžić koji je u braku s Mirom dobio dvoje djece, Jovanu i Dragana, koji je u trideset i četvrtoj godini izgubio bitku s leukemijom.
Nemiran duh
- Kada je Gaga (Dragan) odlazio, mislio sam da neću izdržati i da će mi uskoro doći kraj, ali me Mira trgnula i natjerala da radim jer ću u tome, kako je rekla, naći smisao opstanka - izjavio je Samardžić, koji je sa sinom bio osnivač producentske kuće Cinema Design.
Nakon oporavka od tragedije koja ih je zadesila Ljubiša i Mira i poslovno su udružili snage i zajedno radili u njihovoj producentskoj kući.
- Ne možemo zamisliti život jedno bez drugog. Zajedno radimo, zajedno se odmaramo... No, ja i dok se odmaram, ne mirujem. Listam stare knjige, slušam muziku, koju smatram najuzvišenijom granom umjetnosti. Iako se godine namiču, ne mirujem, svjestan da mi je dosta bilo jurnjave, buke, neuroze, bijesa, jer je stvaralaštvo nemiran san. A ja ću do kraja života maštati i planirati, vjerujući da uljuljkavam svoje godine. Nažalost, krug prijatelja i kolega se suzio. Mnogih više nema. Hvala im što su bili uz nas kad je trebalo... - rekao je Ljubiša Samardžić lani uoči svog rođendana.
Zlatne arene
Već smo zaboravili koliko su hrvatski redatelji imali udjela u formiranju glumačke osobnosti Ljubiše Samardžića. Još dok je bio stipendist Ateljea 212, debitirao je 1961. u podcijenjenom omladinskom filmu Srećka Weyganda “Igre na skelama”, snimalo se u Zagrebu i Samoboru, međutim neusporedivo je bolje prošla “Prekobrojna” Branka Bauera iz 1962., komedija o radnim akcijama, u kojoj je prvi put nastupio sa svojom kasnije vrlo čestom partnericom Milenom Dravić. Iste godine igrali su zajedno i u “Kozari” Veljka Bulajića, bili su mladi par seljaka iz Podkozarja koje razdvaja rat, a u “Litu vilovitom” Obrada Gluščevića on je bio neuspješni “galeb”, a ona njegova cura, potisnuta u drugi plan sve dok traje turistička sezona.
Od sredine 60-ih među najzaposlenijim je domaćim glumcima, prvi i jedini kojem je uspjelo osvojiti glavnu nagradu na velikom međunarodnom festivalu, u Veneciji za ulogu u hvaljenom filmu “Jutro” Puriše Đorđevića, raspon mu je bio impresivan pa se snalazio i u negativnim likovima urbanih karijerista (“Štićenik” Vladana Slijepčevića), “Desant na Drvar” Fadila Hadžića, “Diverzanti” Hajrudina Krvavca i Bulajićeva “Bitka na Neretvi” promoviraju ga u nezaobilaznu ikonu partizanskih filmova, vrlo često s Batom Živojinovićem i Borisom Dvornikom kao partnerima, dok je prvu od četiri Zlatne arene u Puli dobio za “Predstavu Hamleta u Mrduši Donjoj” Krste Papića (zajedno s “Bombašima” Predraga Golubovića), gdje se kao i bezbroj puta dotad potvrdio kao odličan komičar.
Producent
Kao zvijezda koja je imala poklonike u svim sredinama, odabran je za srpsko-hrvatsku koprodukciju “Rad na određeno vrijeme” (opet je igrao s Milenom Dravić), koja se pretvorila u vrlo uspješan serijal, a nije slučajno ni što su ga angažirali za ultimativnu jugoslavensku seriju “Bolji život”, realiziranu uoči raspada Jugoslavije.
Od početka 90-ih zapaženo se bavi produkcijom, njegova kompanija Cinema Design realizirala je hitove visokog standarda (“Ubojstvo s predumišljajem” Gorčina Stojanovića) čak i u razdoblju financijske oskudice za Miloševićeva režima, od kraja tog desetljeća počinje i režirati, njegov prvijenac “Nebeska udica” primljen je u službeni program berlinskog festivala, a bio je i prvi srpski glumac koji je nakon rata došao u Pulu: bilo je to 2002., tada je predstavio svoje najbolje ostvarenje “Nataša”. Iste godine snimio je i jedini srpski film o zatrovanim međunacionalnim odnosima, “Ledinu” s Draganom Bjelogrlićem i Ksenijom Pajić, djelomično realiziran u Dubrovniku, ali sudeći po problematičnim odjecima valjda je bio među rijetkima koji su smatrali da je došlo vrijeme za takve teme. U kasnijem razdoblju vrlo su mu popularne bile i serije “Jesen stiže dunjo moja” i “Miris kiše na Balkanu”, obje usporedno napravljene i kao filmovi.