Institucionalizirani rasizam, nasilje i prezir s kojim su švedske vlasti, ali i dio tamošnjeg “obična” svijeta, 1930-ih tretirali Laponce, zatirući im jezik, tjerajući njihovu djecu u internate u kojima su nekoliko godina prinudno učili švedski, a potom ih vraćali kući ne dopuštajući ambicioznijima među njima daljnje školovanje, držeći ih sposobnima tek za uzgajanje sobova, mjereći im kosti i udove, izučavajući ih kroz prizmu eugenike, potencirajući ideju da se “njihovi mozgovi ne mogu prilagoditi modernoj civilizaciji”, sve to tematizira film “Laponska krv” švedske redateljice Amande Kernell, koji je prije nekoliko dana dobio nagradu LUX Europskog parlamenta, a danas će, u sklopu Zagreb Film Festivala, biti prikazan u kinu Tuškanac.
Redateljica, po ocu Laponka, po majci Šveđanka, uhvatila se priče koja joj je bliska, snimila je film o izvana nametnutom sramu, u fokusu je priča o djevojci imena Elle Marja koja je pounutrila spomenuti švedski rasizam i na koncu se odrekla vlastita laponskog identiteta u očajničkom pokušaju da se uklopi u švedsko društvo. Jednom kad promijeniš ime, počneš govoriti, pa i razmišljati na drugom jeziku, okreneš leđa obitelji i prošlosti, kad pokidaš veze sa svime što te dotad oblikovalo i formiralo, možeš li, zaista, postati neka druga osoba? Može li u onome tko se odrekne nekadašnjeg sebe stasati neki novi, autentični “ja”?
Ugrofinska skupina
Napraviti film kakav je zamislila Kernell teško da će biti moguće za dvadesetak ili trideset godina. Jer, redateljica je angažirala naturščike koji govore jezikom južnih Laponaca ili Aarjel Samija, a danas ta zajednica broji samo 500-tinjak ljudi. Jezici Laponaca pripadaju ugrofinskoj skupini i među njima je puno međusobno bitno različitih. Kernell je, svjesna da se jezik Aarjel Samija polako gasi, gubeći govornike, glumce za ovaj film počela tražiti dvije godine prije negoli je krenulo snimanje.
Glavna glumica, 20-godišnjakinja, Lena Cecilia Sparrok, je debitantica, djevojka koja se na obiteljskoj farmi, u sjevernoj Norveškoj, bavi uzgojem sobova, kako je to i stoljetna laponska tradicija i tradicija njezine obitelji.
Njezina biološka sestra, Mia Erika Sparrok (14), i u filmu joj glumi mlađu sestru, Njennu. Njenna osuđuje sestru Elle Marju, koja se iz sve snage bori ostati u školi u švedskoj Uppsali, nipošto se ne želeći vratiti pod laponski šator, među ljude koji joj počinju smrdjeti, među svijet od kojeg, misli, prihvaćajući ono što je toliko puta čula od Šveđana - nema što naučiti.
Elle Marja se otuđuje od Njenne, baš kao i od cijele obitelji s kojom prekida kontakt. Film počinje u trenutku kad Elle Marja, već starica, dolazi na sahranu Njenne, sestre koju nije vidjela desetljećima.
“Kad je redateljica došla i ponudila nam da sudjelujemo u filmu, makar nemam glumačkog iskustva, imala sam veliki motiv sudjelovati, jer aktivna sam u laponskoj zajednici i velika je stvar biti dio filma koji govori o traumatičnoj prošlosti”, kaže Lena Cecilia Sparrok u razgovoru za Jutarnji list, neposredno nakon što je, zajedno sa sestrom, u Europskom parlamentu primila LUX nagradu. Sparrok naglašava: “Nekad je naš narod bio žrtva bijelih kolonizatora, a danas nam prijeti međunarodni kapital. Najteže je to što nam hoće oduzeti zemlju, a mi ovisimo o zemlji, tamo uzgajamo sobove. Laponci ne posjeduju zemlju, vlasti su je početkom 20 st. formalno učinile svojom i zapravo posuđujemo zemlju od države. Danas je ta zemlja na kojoj stoljećima uzgajamo sobove sve češće na meti multinacionalnih kompanija koje su zainteresirane za rudače, za vjetroelektrane i razne druge poslove na njoj.
U 2013. je u našu regiju, a živimo 350 kilometara sjeverno od Trondheima, oko mjesta Namsskogan, došla multinacionalna kompanija s namjerom da ondje grade vjetroelektrane, da nam zabrane ispašu i korištenje zemlje. Skupina ljudi, među kojima i ja, organizirali smo kampanju i otputovali u Oslo, da se to zaustavi. To nam je tada, zaista, pošlo za rukom. No sada su druge laponske zajednice izložene pritisku, investitori dolaze u regiju Fusen i traže od vlasti da im prepusti zemlju na korištenje.”
Najbolje u Norveškoj
Oko 80.000 Laponaca, koliko ih je danas ostalo, žive na golemom prostoru od oko 1,100.000 četvornih kilometara, od toga ih je najviše u Norveškoj, oko 40.000, upola manje ih je u Švedskoj, u Finskoj još manje, oko 7000, te u Rusiji manje od 3000, većinom na poluotoku Koli.
“Danas imamo laponski parlament, laponsku osnovnu školu. Situacija je za Laponce najbolja upravo u Norveškoj, bolja negoli je u Švedskoj i Finskoj gdje imaju manje prava. Norveška je jedina ratificirala ILO konvenciju koja daje široka prava autohtonim domorodačkim zajednicama. U Švedskoj nismo priznati kao tamošnji starosjedilački narod. Kako je Laponcima u Rusiji, o tome ne mogu govoriti, nije mi poznato”, kaže Lena Cecilia Sparrok.
Osjećaju li Laponci i danas diskriminaciju od svojih skandinavskih susjeda, Šveđana, Norvežana, Finaca? “Jako. To nije prošlost. U Norveškoj, gdje moja obitelj živi, ali znam da je slično i u Švedskoj, puno je groznih komentara i predrasuda prema Laponcima, osobito na društvenim mrežama.”
Dio mentaliteta
Mlađa sestra Mia Sparrok dodaje: “To je još uvijek dio tamošnjeg mentaliteta - da se na nas gleda s podozrivošću. Zato sam i sretna da je napravljen ovaj film. On i mnogim Šveđanima i Norvežanima govori o stvarima o kojima ni oni ne znaju puno. Mi znamo jer su nam o tome pričali naši, koji su bili žrtve i institucionaliziranog rasizma i predrasuda koje su prema njima osjećali obični ljudi.”
Redateljici, koja je filmsku akademiju završila u Danskoj i iza sebe ima deset godina rada na filmovima, ovo je prvi igrani film. “Ovaj film priča o onome o čemu se u mojoj obitelji šutjelo godinama, baš kao i u mnogim laponskim obiteljima. Jer, puno je starijih Laponaca koji više nisu u kontaktu s vlastitom kulturom i rođacima, čija je priča donekle slična priči moga glavnog lika. Ovaj film je, na neki način, i poziv Laponcima da te traume koje su ranije generacije doživjele ispričaju, da one ne ostanu opasno zaključane unutar mnogih pojedinaca kao njihova osobna patnja”, rekla je redateljica, koja je bila spriječena doći u Strasbourg.
Film upečatljivo nosi šutnja, glavna glumica ne kazuje puno, govori njezino lice, oči, vječno pognute glave laponske djece kad u koloni na putu do škole prolaze pored Šveđana koji su prema njima uvredljivi, često i fizički nasilni.
Na hodnicima Europskog parlamenta usred meteža novinara i političara, ugledala sam kako na trenutak sama i zamišljena, sa strane, u diskretnom kutu, odjevena u tradicionalnu laponsku odjeću, sjedi Anna Sparrok, majka sestara koje glume u filmu.
“Nisam imala dvojbe hoću li pustiti moje kćeri da sudjeluju u filmu, makar je mlađa tada imala samo 12 godina i makar mi živimo u vrlo maloj zajednici, jako daleko od svijeta medija i kamera. Osjetila sam da redateljica čini ispravnu stvar. Ali, i djevojkama i meni je bilo silno teško za snimanja scena u kojima ih švedski liječnik svlači i mjeri im kosti nosa, obujam glave, fotografira im tijela, tretirajući ih kao životinje, radeći zabilješke za eugeničku interpretaciju. Jer, to je faktografija, to nije fikcija, to je trauma koju mi i danas nosimo generacijski. Takvim su ponižavanjima i ispitivanjima bili podvrgnuti moji roditelji i roditelji mojeg supruga. Njihova generacija je morala proći kroz te švedske internate u kojima se laponsku djecu tretiralo kao manje vrijednu, tek napola ljudsku vrstu”, kaže Anna Sparrok koja je godinama radila u laponskom dječjem vrtiću, a potom se vratila uzgajanju sobova.
Sačuvati zemlju i jezik
Iz Švedske se preselila u Norvešku, udajom za tamošnjeg Laponca. “Bilo mi je bitno imati supruga Laponca jer sam znala da me, pogotovo u to vrijeme, niti jedan Šveđanin ili Nizozemac neće moći tako dobro shvatiti. Nama je danas primarno sačuvati pravo na upotrebu zemlje za sobove te sačuvati jezik od zaborava. To je jezik na kojem razmišljam, koji govorim sa svojom obitelji, makar govorim i švedski, norveški i engleski. Naše selo ima 40-ak ljudi i običaji se pomalo gase, sve osim uzgajanja sobova, čije je meso osnova naše kuhinje. Danas živimo kao i Šveđani, Nizozemci… u kućama s puno IKEA namještaja”, govori Anna Sparrok.
Film su, spominje, vrlo emotivno na Sundance festivalu doživjeli američki Indijanci koji se lako mogu poistovjetiti s pričom u njemu.
Danas se “Laponska krv”, zajedno s druga dva finalista nagrade LUX, filmovima “Western” i “120 otkucaja u minuti” prikazuje u Zagrebu. Sva tri filma biti će prevedena na 24 službena jezika Europske unije i prikazivana u svih 28 zemalja članica.
“Western” njemačke redateljice Valeske Grisebach bavi se temom ksenofobije i dobitnik je, među ostalima, glavne nagrade na ovogodišnjem Motovunu, a film “120 otkucaja u minuti” redatelja Robina Campilla, koji je u Cannesu dobio Veliku nagradu žirija i ovogodišnji je kandidat za Oscara, govori o 1990-ima, AIDS-u i homofobiji.