Valjda sam posljednji hrvatski novinar koji je napravio veliki intervju s Velimirom Batom Živojinovićem. Bilo je to još u ljeto 2010., neposredno nakon što je glumac proslavio 77. rođendan i 55 godina umjetničkog rada u prepunom beogradskom Sava centru, u koji se natiskalo bar četiri tisuće ljudi.
Našli smo se u restoranu Bevanda na Vračaru, točno preko puta njegove kuće, a fotograf Ivan Posavec pošteno je izmučio popularnog glumca, tjerajući ga da se slika na stolici nasred ulice.
Već tada smo dio razgovora usmjerili na njegovo zdravlje - upravo se oporavio od gangrene zahvaljujući čudesnim kubanskim preparatima - no dvije godine kasnije nakon našeg razgovora zatekao ga je teški moždani udar, a kobna je bila i povreda zadobivena na snimanju filma “Led”.
Posljednje godine života proveo je u invalidskim kolicima, nedavno su mu liječnici amputirali dio lijeve noge i tako privremeno produžili život, poslali ga natrag na kućnu njegu, a kada se stanje opet pogoršalo, završio je u bolnici Sveti Sava. Umro je u nedjelju u 22.45 u snu, a obitelj je tek jučer ujutro obaviještena o njegovoj smrti. Za manje od dva tjedna dočekao bi 83. rođendan.
Lički seljak Duje
Tada u Bevandi još nije ni slutio što je pred njim. Šaleći se, ali i dosta ozbiljno, tom prigodom je rekao da je čuvao ovce neposredno prije no što se zaputio u Beograd na glumačku akademiju: poštovao je seljake i nije htio da to shvatimo kao vic. Rođen u selu Koraćica podno Kosmaja, nikad se nije htio odreći svojih korijena i respektirao podneblje iz kojeg je iznikao, bez obzira koliko je kasnije briljirao u filmskim adaptacijama Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i Antonija Isakovića.
Na prvi pogled to nije očito, međutim, hrvatska je kinematografija bila presudna za njegovo profiliranje kao glumca. Igrao je u filmovima od 1955. godine (debitirao je u luckastom povijesnom filmu “Pesma sa Kumbare” Radoša Novakovića), ali smo ga prvi put zapazili kao ličkog seljaka Duju u “Vlaku bez voznog reda” (1959.), koji se nada pronaći obećanu zemlju u Vojvodini, ispražnjenoj od folksdojčera.
Veljko Bulajić zapravo ga je otkrio kao velikog umjetnika: u “Uzavrelom gradu” (1961.) povjerio mu je ulogu montera na visokim pećima, nepopravljivog zavodnika, koji zbog uzgrednog flerta zapostavlja obitelj, a u “Kozari” (1962.) je bio stameni bosanski seljak Šorga, koji u najpoznatijoj sceni tog filma jednim dlanom zaustavlja njemački šiljak, namijenjen otkrivanju partizanskih zemunica, a drugom rukom sprječava sinčića da ne zaplače.
Donedavni epizodist stupio je na scenu kao jedan od najzanimljivijih jugoslavenskih glumaca, okretan u drami, ali i u komediji. Za “Kozaru” dobiva prvo pulsko priznanje, a kako je i kasnije čest slučaj, podijelio ga je i za ulogu u burleski “Dr”. Nastupao je u previše filmova i u svima bio odličan, tako da je pulski žiri uvijek bio na muci za što da ga nagradi, što se ponovilo u još nekoliko navrata.
Kozara (1962.) - S Veljkom Bulajićem snimio je sedam filmova, a najvažniji među njima su ‘Uzavreli grad’, ‘Obećana zemlja’ i ovaj partizanski spektakl, koji je kasnije postao zahvalnom matricom tog žanra
Urbana strana
Legendarni redatelj srpskog crnog vala Živojin Pavlović otkrio je i glumčevu urbanu stranu: u njegovom prvijencu “Povratak” (1964.) impresivno je utjelovio momka s beogradske periferije kojem je već dosta sukoba za zakonom. Sniman u dugim kadrovima, film je zahtijevao vrhunsku glumačku disciplinu, koju je Živojinović posjedovao.
Zbog mračnog ugođaja “Povratak” je dobio dozvolu za prikazivanje tek dvije godine kasnije, kada je već prikazan naredni Pavlovićev film “Neprijatelj” (1965.), osebujna adaptacija “Dvojnika” Dostojevskog, u kojoj je glumac imao dvostruku ulogu, socijalističkog pregaoca i njegov korumpirani antipod. Iste godine ga je Aleksandar Petrović angažirao za svoj sjajni ratni triptih “Tri” i tada više nije bilo sumnje - Bata Živojinović je domaći glumac broj jedan.
Tri (1965.) - Prva od pet suradnji s Aleksandrom Petrovićem ujedno je i najdojmljivija: glumac igra isti lik, studenta koji postaje partizan, ali u tri različite situacije, uvijek u drugom prostoru i vremenu. Živojinovićeva stamena pojava suprotstavljena je prisilnom pasivnošću njegova junaka
Premda je 1967. briljirao u Petrovićevim “Skupljačima perja” (tko ne pamti obračun u perju s Bekimom Fehmiuom), najbolja ponuda je opet stigla iz Hrvatske: Ante Babaja angažirao ga je za ulogu samoljubivog lugara Marka Labudana u filmskoj prilagodbi “Breze” Slavka Kolara: Živojinović je bio tako sujetan da nije dozvolio da netko drugi sinkronizira njegov lik, mjesecima se družio sa zagorskim seljacima i krajnje uvjerljivo progovorio jezikom koji mu je bio posve stran.
Breza (1967.) - Ante Babaja napravio je neobičnu podjelu, ulogu nježne Janice povjerio je slovenskoj manekenki Manci Košir, a grubog Zagorca igrao je Beograđanin. Oboje ih je htio sinkronizirati, no Živojinović je preko noći svladao zagorski dijalekt. Zasluženo je nagrađen prvom Zlatnom arenom, ali ne samo za tu ulogu nego i one u ‘Skupljačima perja’ i u ‘Prazniku’
Nova faza njegove karijere započinje ulogama u partizanskim spektaklima i akcijskim filmovima: nakon dva megahita “Bitka na Neretvi” i “Valter brani Sarajevo”, pristajao je na čistu eksploataciju i za dobar honorar nastupao u populističkim hitovima kao što su “Bombaši”, “Crveni udar”, “Partizani” i “Partizanska eskadrila”.
Nije bio bog zna kako izbirljiv, pristajao je i na sićušne epizode, jer je znao da će njegove ime - krupno istaknuto na plakatima - privući publiku u kina. Nimalo slučajno da je nastupio u bar 300 filmova i televizijskih serija.
Valter brani Sarajevo (1972.) - Još od filma ‘Diverzanti’ (1967.) glumac redovno surađuje s majstorom akcijskog filma Hajrudinom Šibom Krvavcem, a ovaj partizanski spektakl im je neosporni vrhunac. Živojinović je bio kao stvoren za ovu vrstu filmova
Nije mu smetalo što u serijalu “Rad na određeno vrijeme” igra manje važnu ulogu od Ljubiše Samardžića, a kad mu je debitant Zoran Pezo ponudio angažman u prvoj priči kultnog triptiha “Kako je propao rokenrol”, pristao je bez zanovijetanja, jer mu se dopao mladenački entuzijazam čitave ekipe.
A opet, jedino su ga iz Hrvatske ozbiljno shvaćali kao glumca: Vatroslav Mimica dao mu je ulogu vojnog zapovjednika Ilije Gregorića u zahtjevnom povijesnom epu “Seljačka buna 1573.”, a Rajko Grlić osigurao mu je jedan od najomiljenijih nastupa u karijeri, lik srpskog seksualnog pastuha u komediji “U raljama života”. Jedino međunarodno priznanje dobio je za film “Tren” Stoleta Janovića, nagrađen je Zlatnom medaljom za glavnu mušku ulogu na festivalu u Moskvi.
Raspad prijateljstva
Raspadom Jugoslavije raspalo se i čvrsto prijateljstvo Živojinovića i njegovog čestog partnera Borisa Dvornika, no sredinom prošlog desetljeća njih dvojica donekle su uspjeli izgraditi porušene mostove i planirali se ponovno naći u spomenutom beogradskom restoranu Bevanda. Nije uspjelo, jer je Dvornik umro 2006. godine.
U poznom razdoblju karijere - uz problematičan politički angažman u stanci Slobodana Miloševića - Živojinović je odigrao samo jednu važnu ulogu, u pretencioznoj ratnoj drami Srđana Dragojevića “Lepa sela lepo gore”, u kojoj je ironizirao likove koje je tumačio u jugoslavenskim partizanskim filmovima. Je li to mislio ozbiljno? Možda i ne. Ne tako davno aktivno je sudjelovao u pripremi kineske serije napravljene po filmu Hajrudina Šibe Krvavca “Valter brani Sarajevo”: potonji je, naime, u toj najnaseljenijoj zemlji svijeta bio golemi hit i Živojinović je namjeravao kapitalizirati na tom uspjehu. Dragojević se s tim mogao šaliti kako je htio, no rečenica “Das ist Walter” i danas je jedan od najčešće citiranih slogana na ovim prostorima, a i puno šire, a filmovi koji su snimljeni poslije nikad nisu dosegli takvu gledanost.
