Za nasljednika Hrvoja Hribara na čelu HAVC-a tri su kandidata, kako neslužbeno doznajemo iz Ministarstva kulture: glumica Nada Gaćešić-Livaković, redatelj Damir Čučić i Fran Juraj Prižmić, mladi filmski producent, poznat po produkciji dokumentarnih filmova i suradnji s našim proslavljenim dvostrukim oskarovcem Brankom Lustigom. Ovoga tjedna trebao bi biti izabran v.d. ravnatelja, a za otpilike mjesec dana i ravnatelj koji će tu dužnost obnašati naredne četiri godine.
Prižmić je rođen 1988. u Zagrebu, diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 2010. s rekordnim brojem ECTS bodova, a potom i magistrirao produkciju audiovizualnih i multimedijskih projekata pod mentorstvom Arsena A. Ostojića. Još tijekom studija producirao je niz dokumentarnih filmova, između ostalog “Krležu” u režiji Željka Senečića, s kojim sad surađuje na njegovu novom filmu o A. G. Matošu, kojemu je prošli tjedan Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba dodijelio sredstva za produkciju. Producirao je i dokumentarne filmove HTV-ove voditeljice Andreje Buče “Sve što znam o ribama” i “Iz Kopertanije za Hrvatsku televiziju”, oba premijerno prikazana na ZagrebDoxu.
Precizan uvid
Član je Hrvatskog društva filmskih djelatnika (HDFD) u zvanju producenta, u čijem je i Nadzornom odboru, a dvije godine zaredom sjedio je i u HDFD-ovoj komisiji za odabir hrvatskog predstavnika za Oscara.
“Oscari su me natjerali da prvi put u životu pogledam baš sve hrvatske filmove snimljene u dvije godine i zato mi nije žao. To čovjeku daje vrlo precizan uvid u sve ono što, tko i kako snima i producira u našoj filmski vrlo produktivnoj zemlji”, govori.
Od svega što je dosad radio, najponosniji je na “Da se ne zaboravi”, dokumentarni film koji je emitiran na HRT-u na 70. godišnjicu oslobođenja koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau, a koji tematizira životnu priču Branka Lustiga i prati njegov posljednji odlazak u taj zloglasni logor. Lustig je u filmu protagonist, narator i producent, zajedno s Prižmićem, a režirao ga je njegov otac Igor.
“Ako netko misli da se taj film sam od sebe snimio, po nekoj inerciji, gadno se vara. On nije nastao zahvaljujući nekome, nego usprkos, jer su odobrena sredstva za produkciju u trenutku snimanja bila nula, a nakon završetka sve što smo dobili od institucija je sedam tisuća kuna od Grada Zagreba, što je ekvivalent otprilike dva termina montaže, i 20 tisuća kuna od HRT-a za pravo emitiranja nakon što smo film završili.
“Da se ne zaboravi”
Na natječaju HAVC-a s tim filmom kao gotovim projektom nismo prošli, valjda je na tom javnom pozivu bilo boljih projekata, ali veseli me što je nakon emitiranja film dirnuo mnoge. Sami smo ga financirali, jer dokumentarni filmovi ne koštaju 27 tisuća kuna, uz malu pomoć suradnika koji su prepoznali veličinu i važnost teme, kao i poruke koja je i u naslovu filma, a koju Branko ponavlja iz dana u dan: Da se ne zaboravi... Jer, ako se zaboravi, onda će se, ne dao Bog, i ponoviti, a na te niske grane kao civilizacija zaista više nikada ne smijemo pasti”, priča Fran Juraj Prižmić i ushićeno govori kako je bilo producirati film s Lustigom.
“Nije da smo zajedno producirali ‘Gladijatora’ koji je koštao 115 milijuna dolara ili nastavak ‘Američkog gangstera’, ali da je to velika stvar i veliko zadovoljstvo, to svakako, pogotovo meni koji Branka smatram filmskim ocem i produkcijskim mentorom. To što je on postigao, prvo u bivšoj Jugoslaviji na domaćim filmovima te na ondašnjim koprodukcijama i onda kasnije u Hollywoodu, to se događa jednom u dvjesto godina. Imate puno veće igrače u Los Angelesu i producente s puno više hollywoodskih A filmova, koji nemaju niti jednog Oscara, a kamoli dva. To je u ovom našem poslu ekvivalent osvajaju Olimpijade, a Branko je zlato osvojio dva puta, uz još dvije BAFTA-e, dva Zlatna globusa... To će se jednoga dana učiti u udžbenicima produkcije”, ističe.
“Kako smo se zbližili”
“Branko Lustig mi je predavao filmsku produkciju na prvoj godini MA studija na ADU, moja generacija je bila druga, a ujedno i posljednja kojoj je on kao gostujući profesor držao taj kolegij. Tijekom tih predavanja iz tjedna u tjedan mi smo se zbližili, ponajviše zato što smo na neke tendencije u filmskoj produkciji isto gledali. Jednom smo samo on i ja zastupali tezu o važnosti broja kino gledatelja i svađali se dva sata sa svim ostalim studentima koji su imali sasvim oprečno mišljenje. Nedugo potom osnovao sam svoju produkcijsku kuću Menorah film i tu sam imao njegovu podršku.
Uspio sam ga uvjeriti da zajedno produciramo dva dokumentarna filma na temu holokausta. Njemu je, a i meni, ta tema jako bitna. Zajedno smo 2014. tek iz trećeg pokušaja realizirali “Da se ne zaboravi”, kao neku vrstu njegova oproštaja s Auschwitzom. On je tada odveo tamo grupu studenata sa zagrebačkog sveučilišta, u namjeri da se na Maršu živih u Koloni sjećanja, kojom koračaju tisuće mladih iz cijelog svijeta, prvi put zavijori i hrvatska zastava. I zavijorila se, ne jedna, nego mnogo njih, a ovu pod kojom je Branko sa mnom koračao imam doma i čuvam je kao suho zlato”, otkriva Prižmić koji tvrdi da ne može zamisliti život bez HAVC-a.
“Nas studente prve godine produkcije u prvom su semestru na prvoj godini, u studenome ili prosincu 2007., odveli u HDFD na tribinu o tada još neosnovanoj budućoj krovnoj instituciji koja će umjesto Ministarstva kulture preuzeti brigu o financiranju hrvatskih filmova i općenito audiovizualne djelatnosti. Rekli su nam: ‘Ovo što ćete čuti večeras, promijenit će vam život’. Glavnu riječ je vodio danas pokojni Albert Kapović, koji je poslije postao prvi ravnatelj te javne ustanove koju danas zovemo HAVC, a koja je osnovana mjesec, dva kasnije, 1. siječnja 2008. I mogu vam reći da je profesor koji nam je to rekao bio u pravu, zaista nam je promijenila život. I to nabolje, jer HAVC je vrijedna stečevina za koju je starijim kolegama iz audiovizualne industrije i filmskim djelatnicima trebalo 15-ak godina da se izbore za nju.
Umjetnički savjetnici
Kad sjednete s producentima i redateljima iz susjednih zemalja, poput BiH i Srbije, njima sline cure na spomen HAVC-a, oni u njega gledaju kao u neki nedosanjani san - i po načinu na koji je ustrojen i po iznosima koje dodjeljuje. HAVC je, zahvaljujući Zakonu o audiovizualnim djelatnostima temeljem kojega je i osnovan, ustrojio moderan, europski način akumuliranja sredstava, dakle prihoda od kojih se poslije sufinanciraju AV proizvodnja i komplementarne djelatnosti, ali i vrlo jasno, kirurški, precizirao način na koji se do tih sredstava može doći.
To prije u Ministarstvu kulture ipak nije bio slučaj.
Naravno da su odluke umjetničkih savjetnika subjektivne i kao takve podložne raznim interpretacijama i kritikama, ja prvi ne pamtim više koliko puta su me odbijali na natječajima, prolaske mogu nabrojati na prste jedne i po’ ruke, i to isključivo u kategorijama razvoja scenarija ili projekta, a prijavljivao sam za proizvodnju i produkciju filmove Zafranovića, Senečića i Sedlara, pa nisu prošli.
No, dok god ne izmisle neki softver koji će čitati scenarije i analizirati financijske i operativne planove te na temelju nekog koda birati najbolje, ne vidim drugi način, osim ovog s umjetničkim savjetnicima, sa svim njihovim vrlinama i manama, i Umjetničkim vijećem kao tijelom u sklopu kojega oni djeluju. Zato HAVC treba čuvati i sačuvati od bilo kakve primisli o ukidanju i vraćanju pod skute Ministarstva. Osobno bih takvu odluku pokušao spriječiti na svaki mogući legalni način, iako sam uvjeren da ova Vlada na čelu s premijerom Plenkovićem nikad ne bi dopustila da do toga dođe - napominje Prižmić koji o recentnim događajima oko HAVC-a kaže da imamo dovoljno institucija koje se time bave ili će se baviti.
Za Hribara smatra da je nakon Kapovićeva preranog i iznenadnog odlaska te nekoliko godina lutanja koje je uslijedilo u HAVC unio novu energiju i viziju, ali i da itekako stoji činjenica da su revizijom utvrđene nepravilnosti i da on za njih mora snositi odgovornost.
“Sam čin prijave na natječaj do Hribara je bio kao u srednjem vijeku: isprintate prijavnicu, pa je popunjavate rukom i tome dodajete svoje financijske i operativne planove, scenarij... Već godinama to se radi sukladno pozitivnoj europskoj praksi - online, preko jednog specijaliziranog sustava kojemu pristup imaju samo producenti, redatelji i scenaristi. Vrlo praktično i vrlo pametno, tko god da se toga sjetio, Bog ga blagoslovio, da ne govorim o tome da su uvedene i dodatne kategorije razvoja scenarija i razvoja projekta u kojima HAVC daje bitno manja sredstva nego za produkciju, ali zato i bitno većem broju korisnika, koji nam je omogućio da vidimo ima li neki scenarij potencijal ili ne, ima li neki projekt snagu privući strane koproducente, proći na europskim pitching forumima ili radionicama. To je velika vrijednost koju su po uzoru na nas uveli i u susjednim zemljama. Slovenija je maltene cijeli Centar prekopirala i stvorila po uzoru na HAVC.
Malverzacije
Što se tiče malverzacija, ako ih je bilo, postoje institucije koje će to detektirati i sankcionirati, ali šteta je već tu čim u svim vijestima i emisijama slušate o HAVC-u i nepravilnostima, umjesto o uspjesima hrvatskog filma koje treba javno apostrofirati što više. Trebamo se fokusirati na budućnost, došlo je novo vodstvo u obliku Upravnog odbora koje svojim sastavom ulijeva povjerenje da će procese u HAVC-u nadzirati stručno, pomno i permanentno.
Nije problem HAVC-a to što ravnatelj parkira negdje auto za 12 tisuća kuna godišnje, problem HAVC-a je 26 milijuna nenaplaćenih potraživanja prema onima koji imaju zakonsku obvezu dio svojih godišnjih prihoda uplaćivati HAVC-u, a to očito ne čine. To je prva stvar kojom se novi ravnatelj treba pozabaviti jer je taj novac stoji na računima nekih vrlo profitabilnih tvrtki i kompanija koje to ne plaćaju samo zato što misle da ne moraju.”
Bez obzira na HAVC, Fran Juraj Prižmić veseli se svom novom projektu, unatoč tome što ga rad na njemu neizmjerno rastužuje.
“Već dugo pripremam dokumentarni serijal “2734” koji tematizira 2734 hrvatska branitelja koji su preživjeli rat, ali ne i mir, koliko god to paradoksalno zvučalo. Od 1991. do 2014. samoubojstvo je počinila cijela brigada branitelja, a da se malo tko zapitao zašto. Takvi tragični ishodi uglavnom se pripisuju PTSP-u. Iako javnost živi u uvjerenju kako je čak pola milijuna branitelja na državnom proračunu kroz mirovine i ostale privilegije, u serijalu će se dokazati i pokazati kako je riječ o njih tek 57.000, dok ostali ni danas nemaju riješen status, zbog čega se nerijetko i odlučuju na oduzimanje života. Moram napraviti taj film. I hoću, taman me koštalo ne znam koliko vremena, novca, a vjerojatno i zdravlja, taj serijal ćemo snimiti, u nadi da će makar jedan film spriječiti nekog novog branitelja da se odluči na taj finalni korak u tamu iz koje nema povratka.”