U trenutku kad su 2006. prvi put zajedno zaigrali u filmu “Gospodin i gospođa Smith”, i Brad Pitt i Angelina Jolie već su bili među najistaknutijim glumcima i najvećim zvijezdama svoje generacije.
Do tog trenutka Pitt je već odigrao tri svoje možda najglasovitije uloge - one u trileru “Sedam” Davida Finchera, u distopijskom SF-u Terryja Gilliama “12 majmuna” te u (opet) Fincherovu filmu “Klub boraca” po romanu Chucka Palahniuka. U sva tri filma Pitt je utjelovio likove divljih, neobuzdanih, sociopatskih ljudi koji funkcioniraju kao opreka društvenom redu, ali i razboru glavnih junaka.
Angelina Jolie u tom je trenutku imala jednako zapaženu, ali neujednačeniju karijeru. Pažnju je na sebe skrenula ulogom psihijatrijske bolesnice u filmu Jamesa Mangolda “Prekinuta mladost” za koji je dobila Oscara za sporednu ulogu. Glumila je u nizu “indie” i “indiewood” drama, da bi konačno utjelovila najveću akcijsku ikonu prijelaza stoljeća - Laru Croft - u adaptaciji igrice “Tomb Raider”.
Medijsko čudovište Brangelina
Pitt i Jolie su se profesionalno (a, vele, i privatno) spojili na snimanju akcijske komedije “Mr. & Mrs. Smith“ u režiji Douga Limana. Taj film bio je rutinski “high concept” s idejom koja nije mogla biti nategnutija: junaci filma su dokoni, rutinski bračni par koji ne zna da i jedan i drugi imaju usporedni život plaćenih ubojica. Zamisao je očito bila da se u akcijski film presadi hawksovski tip screwball komedije o ratu spolova, no riječ je o filmu koji ne bi s Hawksom smio biti ni u istoj rečenici. Film je bio pristojan hit, ali i brzo pao u zaborav. Osim po tome što je kreirao medijsko čudovište: Brangelinu.
U idućih deset godina supružnici su nastavili sa svojim karijerama u različitim smjerovima. Pitt je snimio neke jako slavne filmove (od “Babela” preko “Nemilosrdnih gadova” do “12 godina ropstva”). Uspješno se oprobao kao komičar u “Spaliti nakon čitanja” te odigrao svoju najbolju ulogu u neshvaćenom remek-djelu “Ubojstvo Jessea Jamesa” Australca Andrewa Dominicka - po meni, možda najboljem američkom filmu u ovom stoljeću.
Režirani tupom letvom
Jolie je nastavila redovno glumiti, ali kao da u glumačkoj karijeri više nije imala ambicija. Glumi u jednostavnim i unosnim akcijskim high conceptima, puno sinkronizira crtiće te daje svoje lice i tijelo mnogim brojnim stiliziranim, CGI-em napucanim fantazijama poput “Beowulfa” i “Maleficent”. Njezino lice bačeno u pikselske virtualne setove odavalo je da je i dalje riječ o dobroj glumici, ali glumici koju sve to skupa više ne zanima.
Ambicije Angeline Jolie ležale su negdje drugdje. Počela je dosta producirati, uključujući i filmove iz trećeg svijeta na temu ženske emancipacije (poput etiopskog “Difret”). No, čini se da ju je najviše zanimala karijera redateljice, u kojoj se, nažalost, nije snašla. Od filma na našem jeziku “U zemlji krvi i meda”, pa nadalje, karijera redateljice Jolie sastoji se od dobronamjernih pokušaja koji su ispali kao da su režirani tupom letvom.
Filmski ključ nadolazećeg razvoda
Jedan od takvih bio je i “By the sea”, bergmanovska drama o bračnoj krizi u kojoj su Pitt i Jolie zajedno igrali po treći i posljednji put (u međuvremenu su igrali i u drami o novinarstvu “Moćno srce” Michaela Winterbottoma). Neki komentatori, poput filmskog kritičara Guardiana Petera Bradshawa, taj film o bračnom paru u krizu sada pokušavaju čitati kroz ključ nadolazećeg razvoda. Nije to - uostalom - prvi film koji danas gledamo kroz te oči.
Neke od najslavnijih uloga Liz Taylor i Richarda Burtona, ili neke od najslavnijih suradnji Ingmara Bergmana i Roberta Rossellinija, danas je zanimljivo gledati ne kao igrane filmove, nego kao dokumentarce o vezi koja nam se pred očima raspada. Ali, Rossellinijev “Viaggio in Italia” ili Nicholsonov “Tko se boji Virginije Woolf” ipak su filmovi s manje-više opravdanim statusom klasika. “By the sea” je kritika pregazila te je uglavnom zasluženo potonuo u zaborav. Holivudski brak koji je začet nepretencioznim hitom zaključen je pretencioznim flopom.