Znakovita je anegdota koju je ispričao John Wayne sa snimanja filma “Žrtvovani”, priče o požrtvovnim posadama američkih patrolnih torpedo čamaca, spremnih da se uhvate u koš tac s bolje naoružanim neprijateljem. Tijekom produkcije rat je već bio na izmaku, premijera je održana u prosincu 1945., a redatelj John Ford, imenovan kapetanom za svoje zasluge u burnim zbivanjima, s posebnim se uvažavanjem odnosio prema glumcu Robertu Montgomeryju, koji se i sam borio u tim malim ali ubojitim plovilima. Nema veze što mu je Wayne bio glavni oslonac u karijeri, pogotovo kasnije, no u jednoj sceni nije mogao odoljeti da mu ne prigovori zašto aktivno nije sudjelovao u ratu. Prizor je zapravo bio rutinski, Montgomery i Wayne trebali su vojnički otpozdraviti višem časniku koji je došao pohvaliti njihove pothvate, no redatelj ga je ponavljao dvadeset puta. Naposljetku nije izdržao i izderao se na Waynea: “Pa zar nisi u stanju ni salutirati kako spada!” Glumac je poslije ogorčeno pričao: “Pa što si on zamišlja, kada je izbio rat imao sam četrdeset godina (zapravo 34, op.a.) i četvero djece, smatrao sam da puno više mogu doprinijeti svojoj zemlji snimanjem ratnih filmova koji su publici više značili nego da sam to vrijeme proveo na bojištu”.
Odabrali stranu
Razdoblje Drugoga svjetskog rata jedinstven o je u povijesti Hollywooda, jer je jedino tada filmska industrija nedvosmisleno odabrala stranu. Prvi svjetski rat promaknuo je gotovo nezapaženo, važni filmovi - “Velika parada” Kinga Vidora, “Krila” Kinga Vidora i “Na Zapadu ništa novo” Lewisa Milestonea - snimljeni su puno kasnije, Korejski rat praćen je redovito, ali je u njemu malotko ozbiljno sudjelovao, Vijetnamski rat bio je krajnje nepopularan, a i najnoviji rat na Bliskom istoku pobuđuje krajnje oprečne reakcije. Borba protiv fašizma, naprotiv, jednodušno je angažirala holivudsku elitu. James Stewart i Clark Gable odmah su se prijavili u vojsku, a čak pet velikih redatelja stavilo se na raspolaganje Pentagonu. Uz Forda bili su to Frank Capra, William Wyler, John Huston i George Stevens, sve uvažena imena besprijekornog umjetničkog pedigrea, koji su riskirali živote zajedno s običnim vojnicima, snimajući ratna svjedočanstva koja su uključivala bezbroj pogibelji. Nisu oni bili poput filmskih zvijezda koje su tražile posebne uvjete, tu i tamo bi uživali pogodnosti časničkih domova, međutim, jeli su sve što i drugi, trpjeli vrućinu i hladnoću i bili ranjavani: Forda je ozlijedio šrapnel u bitci za Midway, a Wyler je potpuno oglušio kad je neoprezno prešao iz leteće tvrđave B-17 u B-25, tek je kasnije povratio 20 posto sluha.
Slavni komentari
Njihovu nevjerojatnu priču izložio je Mark Harris, bivši izvršni urednik magazina Entertainment Weekly i suprug poznatog dramatičara Tonyja Kushnera, bliskog suradnika Stevena Spielberga. Vrstan povjesničar filma, zasuo je čitatelja podacima od kojih su mnogi novina i onima koji naizgled znaju sve o Fordu, Capri ili Wyleru. Knjiga “Petorica su se vratila” dobila je sjajne recenzije, za nju se zainteresirao i Spielberg, naručio od Harrisa scenarij, a režiju povjerio Laurentu Bouzereauu, filmašu poznatom po vrhunskim “making of” prilozima na DVD i Blu-ray diskovima. Dokumentarna mini serija od tri jednosatna nastavka odnedavno se pojavila na Netflixu i posvuda je dočekana superlativima: ključna je novost - u odnosu na knjigu - što arhivske materijale komentiraju današnje holivudske redateljske zvijezde, i to opet njih petorica: Spielberg, Francis Ford Coppola, Paul Greengrass, Lawrence Kasdan i Guillermo del Toro, dok je ulogu naratora, i to vrlo samozatajno, obavila Meryl Streep.
Serija vrlo pregledno objašnjava kako se Hollywood sve više zanimao za ono što se zbiva u Europi i svijetu. Ponajprije, kinematografija je bila moćna industrija zabave, gotovo polovica Amerikanaca odlazila bi u kino bar jednom tjedno, a žurnali koji su prikazivani prije glavnog filma bili su itekako popularni u razdoblju prije televizije. Najmanje je o onome što se sprema znao George Stevens, kasnije proslavljen po filmovima “Mjesto pod suncem”, “Shane” i “Div”, u to doba je režirao mjuzikle i komedije, a kada je htio promijeniti fah i ekranizirati antiratni roman Humphreyja Cobba “Staze slave” (što je tek 1957. uspjelo Stanleyju Kubricku), natjerali su ga da napravi pustolovnu zafrkanciju “Gunga Din”. Ipak, komedije “Žena godine” i “Što više to bolje” već su imale jak društveni i politički naboj, uz to što su zabavljale pokazivale su što se događa tu oko prosječnog Amerikanca.
Williamu Wyleru nije trebalo objašnjavati opasnost od Hitlera, odrastao u francuskom gradiću Mulhouseu u Alsaceu, na poziv rođaka, holivudskog tajkuna Carla Laemmlea, promijenio je sredinu i postao redatelj te od sredine tridesetih polako preseljavao članove svoje brojne obitelji u Ameriku, iako ga je to financijski iscrpljivalo. Mora da je bjesnio na pokret izolacionizma, stavove da Amerika nema što tražiti u Europi, a vrhunac je bio istup američkog profašista, slavnog pilota Charlesa Lindbergha, koji je smatrao da je pomaganje Velikoj Britaniji izgubljena stvar, jer će je Hitlerove trupe vrlo brzo skršiti. Ipak, nakon napada na Pearl Harbor u prosincu 1941. Amerika se našla u ratu i više nije bilo dvojbi je li to pravedna stvar ili ne.
Ford je jedva dočekao priliku, propustio je Prvi svjetski rat, ali ovaj nije htio, brinuo se da mornarica bude opskrbljena kamerama i opremom za svakovrsna snimanja, snimio je 1942. dokumentarac s elementima igranog filma “Bitka za Midway”, prvi film takve vrste u boji, zbog kojega je uvedena nova kategorija u dodjeli Oscara, ona za najbolji dokumentarni film. Ford ih je u tom razdoblju dobio dva, od ukupno šest u karijeri.
Bilo bi nelogično imati na raspolaganju takve vrsne redatelje i prepustiti im da rade priloge u filmskim žurnalima. Frank Capra je bio najuspješniji filmaš na prijelazu 30-ih u 40-e, dobio je ukupno tri Oscara i još nekoliko nominacija, uz pomoć generala Georgea C. Marshalla koncipirao je ambiciozan serijal “Zašto se borimo”, ali se brzo suočio s nedostatkom sredstava. Prvi nastavak “Uvod u rat” kompilirao je iz njemačkih, talijanskih i propagandnim filmova, dakako, s malo drugačijim ideološkim predznakom. Kad je pogledao dokumentarac Leni Riefenstahl “Trijumf volje”, priznao je da Amerikanci tako nešto nisu u stanju proizvesti, no ako se predložak parodira, sve dobiva drugačiji naglasak.
Major Wyler
Huston također nije htio potpisivati rutinske žurnale, njegov “Izvještaj s Aleuta” trajao je 47 minuta i bio snimljen u boji, no vrlo brzo je naučio da je u tim uvjetima nemoguće poštovati striktna pravila dokumentarca. Britanci su tih godina očitali lekciju Hollywoodu sjajnim filmom “Pustinjska pobjeda” i nije bilo druge nego da i Amerikanci naprave nešto slično. Tako je nastala “Pobjeda u Tunisu” u čiju su produkciju bili upleteni Capra i Huston, ali koja nije bila dio serijala “Zašto se borimo”: naravno da je propala u kinima zato što je svima bilo očito da je u pitanja zakasnjela reportaža. Huston je pak napravio efektan dokumentarac “Bitka za San Pietro”, kako bi se promoviralo savezničko iskrcavanje u Italiji, same bitke bile su lažirane, ali sve što se odigravalo između njih bilo je autentično.
Jako malo takvih filmova dobro je prošlo u kinima, ponajprije “Memphis Belle”, dokumentarac o posadi leteće tvrđave B-17, zbog kojega je Wyler naučio letjeti i dobio čin majora. Puno je riskirao takvim angažmanom, da su ga srušili iznad Njemačke, odmah bi ga strijeljali jer je bio Židov. Publika je reagirala na istinu na ekranu, što se u ovom slučaju pokazalo presudnim. Wyler se baš nije držao propisa, pa je nagovorio brata slavnog pisca Ernesta Hemingwaya da ga odveze u rodni Mulhouse, gdje je ustanovio da su svi Židovi stradali u holokaustu. Kad su se vratili, doznali su da su ih proglasili “nestalima u akciji”.
Crtići za vojnike
Manje je poznato da se u ratu moglo ono što se nije smjelo u miru. Crtići “Redov Snafu” u čijoj je izradi sudjelovala prva liga animatora Warner Brosa (pa i legendarni Dr. Seuss), bili su krcati seksom i prostaklucima kako bi razgalili vojnike. Cjelovečernji dokumentarac “Crni vojnik” odao je posvetu afroameričkim vojnicima koji su se borili u ratu i nerijetko bili izloženi rasističkim ispadima: sam Wyler dobio je naputak da što manje snima vojnike tamne boje kože, ali ga se baš nije pridržavao.
Fordu i Stevensu pripala je delikatna zadaća da snimaju iskrcavanje u Normandiji. Imali su na raspolaganju bar stotinu kamera i veliku filmsku ekipu, no malo toga materijala pokazano je gledateljima, snimke u boji upravo su zastrašujuće. Nakon što je obavio svoj dio posla, Ford se povukao u časnički dom i tamo se opijao tri dana, prije nego što su alarmirali njegovu jedinicu i poslali ga u Washington. Za njega je rat bio završen. Stevens je pak pratio napredovanje savezničkih trupa kroz Europu, ušao je prije Amerikanaca s francuskim trupama u Pariz i snimio predaju njemačkih generala De Gaulleu. Kako se to odigravalo u mračnim prostorijama glavnog kolodvora, zamolio ih je da izađu van i još jednom na svjetlu ponove taj ritual. Bio je među prvima koji su vidjeli koncentracijski logor Dachau. Ništa ga nije moglo pripremiti za strahote koje je tamo zatekao, ali tada je već savladao disciplinu da samo bilježi a ne uobličuje materijal. Njegova dva dokumentarca poslužila su kao ključno svjedočanstvo na Nirnberškim procesima njemačkim časnicima zbog ratnih zločina. Kad se vratio kući, spakirao je sve te filmske role u poseban hangar i odlučio ih pogledati kada je krajem 50-ih pripremao “Dnevnik Anne Frank”. Izdržao je samo jednu minutu i poslije vratio sav materijal natrag.
Ratno iskustvo temeljito je promijenilo svjetonazor redatelja koji su nepripremljeni ušli u ta zbivanja. Huston je 1946. snimio dokumentarac “Neka bude svjetlo” o vojnicima oboljelima od PTSP-a (tada se to još nije tako zvalo), nije mu ga teško bilo snimati jer njegovi protagonisti uopće nisu zamjećivali kameru, međutim, tek je 1981. dobio dozvolu za javno prikazivanje.
Capra ironično komentira kako ga je poslije rata nova generacija holivudskih producenata dočekala pitanjem: “Frank? Koji Frank?”, sve prijašnje zasluge kao da nisu postojale, pa je u nezavisnoj produkciji snimio fantastičnu tragikomediju “Divan život”, čiji je opori ton odudarao od mnogih njegovih klasika. Film je slabo prošao u kinima, kritike su također bile osrednje ili negativne, da bi tek kasnije - ponajprije zahvaljujući emitiranjima na televiziji uoči Božića - to postao neprijeporni “evergreen” i po sudu mnogih njegovo najvažnije ostvarenje.
Wyler je pak za svoj prvi poratni film odabrao “Nabolje godine našeg života”, dramu o ratnim povratnicima koji se ne snalaze u novoj Americi, režirao ga je puno jednostavnije nego prethodna ostvarenja, dvije glavne glumice čak su same kupile odjeću u obližnjoj robnoj kući, a kamera se počela kretati tek u završnici. Film je dobio sedam Oscara, s bruto zaradom koju je dotad nadmašio je dino “Zameo ih vjetar”.
Jezive snimke
I Huston je tražio nove teme, klonio se žanrovskih filmova kakvi su bili “Malteški sokol” i “Preko Pacifika”, ekranizirao je roman Bernarda Travena “Blago Sierra Madre” u kojem se bavio ljudskom gramzivošću, a unatoč izvrsnom Humphreyju Bogartu u glavnoj ulozi najvažnija priznanja pripala su njegovu ocu Walteru Hustonu, koji je dobio i Oscara za sporednu ulogu.
“Petorica su se vratila” impresivna je mini serija, na web portalu www.rottentomatoes.com 100 posto ocjenjivača dalo mu je najvišu ocjenu, a njezin glavni adut je obilje fascinantnog arhivskog materijala. Tu su u i reportaže u boji sa snimanja crno-bijelih remek-djela, jezive ratne snimke dosad uglavnom nekorištene, a ima i nešto reportaža o holokaustu u boji. Zasad se mini seriju može vidjeti jedino na Netflixu, što je dovoljan razlog da nabavite pretplatu za taj “streaming” servis.