“Mladi Papa” je, po broju gledatelja na plaćenim televizijskim kanalima HBO, Sky i Canal+, apsolutni hit jesenske polusezone u Rimu, što znači: u Italiji, u Vatikanu, u Malteškom Redu, tj. svima državama trostrukoga glavnoga grada. Nije čudno, jer je ”The Young Pope” “svjetski događaj”, ako je vjerovati Albertu Barberi, ravnatelju mletačke filmske Mostre.
”The Young Pope” je sjeo u pravi tren, ali ne za Katoličku crkvu, nego za svijet: smiješnoga, nazadnoga, autoritarnoga i zapravo opasnog mangupa nema u Vatikanu, ni na vidiku, ali jednoga takvoga su građani Sjedinjenih Država Amerike izabrali za predsjednika koga će, kao i sve njegove prethodnike, sav svijet morati snositi makar ga ne podnosio. I papu moraju snositi i oni koji ga ne podnose, pa je s te strane Sorrentinova persiflaža dobro sjela - ako je vidimo više kao sliku USA nego Vatikana. I s papama je generalno slučaj da dijele javnost: svakoga od njih jedni obožavaju (ako ni zbog čega inoga, a ono zato što je papa, tj. celebrity non plus ultra, dok jest papa, kao što svjedoči zaborav u kojemu počiva još živi Benedikt XVI). Nije, dakle, potpuno neočekivano što je Sorrentinova mini serija (a) privukla golem auditorij i (b) podijelila ga na one koji je obožavaju i one koji je ne trpe - i jedni i drugi najčešće zbog identičnih argumenata.
Mletačka palača
Nešto su rjeđi oni koji je, pretežno u stručnim krugovima, pokušavaju ocijeniti objektivno, kao što je to u našim novinama učinio iskusni Nenad Polimac. Tako i Maurizio Turrioni, pišući za najtiražniji talijanski obiteljski tjednik Famigliu cristianu, kaže da je Sorrentinovo djelo neuvjerljivo, ne zato što se češe o papu ili o Katoličku crkvu, nego zbog površnosti pogleda, mnogih proturječja i banalnosti.
Turrioni, odavši priznanje Sorrentinovu dosadašnjemu redateljskom radu, pa i vještini zasvjedočenoj i u ”Mladom Papi” (snimak Michelangelove Pietà iz ptičje perspektive, žanrovske scene djece, ili redovnica koje se igraju loptom…), još veće priznanje odaje “magnetičnoj interpretaciji” Judea Lawa, a i Diani Keaton u ulozi s. Mary. Podjednake pohvale dobiva i “veliki James Cromwell” u ulozi starog kardinala Spencera. Famiglia cristiana iz pera svog kritičara hvali i scenografiju, podsjećajući da su mnoge scene snimljene u povijesnoj Mletačkoj palači, čiji su ambijenti vjerodostojni kad “glume” Vatikan (a kako i ne bi bili, kad je Mletačka palača i sama bila papinsko sjedište u kratkome, a kardinalsko u dugom razdoblju?).
Podjela ocjena i stavova oko Sorrentinove serije i sama je zabavna. Evo osnovnih točaka.
Zalaženje u kič
Jedan od razloga podjele je i sam Sorrentinov redateljski postupak. Tko nije volio ”Veliku ljepotu” (a ima ih mnogo, iako se neki ne usude reći javno, zbog teme) ne voli ni ”Mladog Papu”: ono što se u Fellinijevim originalima doimalo kao fantazija, u Sorrentinovoj kopiji je pretjeranost koja zadire u karikaturu, ne usuđuje se zaći u grotesku, ali zalazi u kič. S onu stranu kiča su i dijalozi, nevjerojatni kao i u librettu ”Traviate” (ali ondje glazba izvlači, ovdje tek donekle fotografija). To je osobito razvidno u “razgovorima” o krajnjim temama (smrti, Bogu, ljubavi, filozofiji) i plićima (seksu i politici) svode na aforističke parole, poput završnog pitanja u seriji “Law & Order”. Izvrsno za Twitter, nevjerodostojno čak i za Vatikan, gdje barem znaju zboriti u parolama – ali ne međusobno.
Problem je, za mnoge u Rimu, vjerodostojnost koja i u fikciji, uključujući u to i “alternativnu povijest” kao definitivno dostojnu granu znanstvene fantastike, mora biti dozirana tako da se može povjerovati kako bi se i to moglo dogoditi. U današnjoj Kuriji ne bi mogao biti izabran 47-godišnji papa iz dvaju prostih razloga. Prvi je što su kardinali, izabravši 58-godišnjeg Wojtyłu, Crkvi dali jedan od najduljih pontifikata u povijesti (“birali smo Svetog Oca a ne Vječnog Oca”, odgunđao je neki kardinal potkraj pontifikata Lava XIII), a predug pontifikat se može izdržati samo uz papu koji se zna obnavljati (što je sv. Ivan Pavao II ipak znao), inače umrtvi svu Crkvu. Drugo, što i sami pape, poučeni tim iskustvom, izbjegavaju imenovati iole mlađe kandidate: najnoviji je najmlađi, imenovan u prošlu subotu, 49-godišnji Dieudonné Nzapalainga.
Dakle, 47-godišnjaka ne mogu naći ni da hoće - još se boje onoga 58-godišnjega koji je skijao i plivao dok ga nisu upucali.
Tko pak voli Sorrentina, voli baš sve ovo zbog čega ”Mladog Papu” kritiziraju: nevjerojatnost lika, situacija i dijaloga ne samo da naglašavaju distopičnost, nego svojom pretjeranošću zabavljaju, kao da je posrijedi satirični intermezzo.
Dijalozi su zabavni jer su nerealni do parodije. Dakle, na svome je tko voli sit-com, a dosadan mu je BBC sa svojim minucioznim rekonstrukcijama. Izvrsna serija u doba kada je za riječ godine odabrana post-truth.