Šezdeset i treći pulski festival završio je u subotu navečer ishodom koji je i uoči festivala bio predvidiv i koji je - s obzirom na prikazano - bio jedini moguć.
Film 'S one strane' Zrinka Ogreste uvjerljivo je pobijedio u nacionalnoj konkurenciji, osvojivši nagradu za najbolji film, nagradu kritike te ukupno sedam Zlatnih arena. Ogrestin film osvojio je nagrade u svih pet “velikih” kategorija (najbolji film, režija, scenarij i glavne uloge). Trebalo bi doista dobro prebrstiti pulske anale da bi se pronašlo kada je posljednji put u Puli neki film uzeo svih pet glavnih nagrada žirija. Film Zrinka Ogreste, ukratko, u Puli je pobijedio baš u “ben hurovskom” stilu.
Slab program
Debelo iza 'S one strane' našao se drugi najbolji igrani film domaćeg programa, a to je komedija 'Sve najbolje' Snježane Tribuson koja je osvojila četiri zlatne arene - za sporednu mušku ulogu, scenografiju, kostimografiju i specijalne efekte. Ostalim filmovima pripale su mrvice, ili čak ni to. No, u toj preostaloj diobi nagrada vrijedi notirati dvije zanimljivosti. Nagradu za glazbu dobio je kolektivno Rundek Cargo Trio za dokumentarac 'Generacija ‘68', a prvi put u povijesti Pule nagradu za najbolju kameru dobila je snimateljica - Tamara Cesarec za 'Narodnog heroja Ljiljana Vidića'.
Pobjeda Ogrestina filma, osim što je bila sasvim predvidiva, i potpuno je zaslužena. Film 'S one strane' vjerojatno bi dobro prošao i u nekoj jačoj pulskoj konkurenciji (poput - recimo - lanjske koja je bila vjerojatno najjača od raspada Jugoslavije). No, ove godine Ogrestin film gotovo da nije imao konkurencije. Jer, nacionalni program 63. Pule bio je zasigurno najslabiji u posljednjih deset godina te je stigao kao pravi antiklimaks nakon sjajne 2015.
Malo premijera
Razlozi? Ima ih nekoliko, a dobrim dijelom su i objektivni. Neki od najboljih hrvatskih režisera su između dva filma, dio producenata uskratio je Puli gotove filmove jer se nadaju većem efektu ako premijera filma bude najesen u Zagrebu, a jedan jako očekivani debitantski film po svemu je sudeći pred vratima Mostre u Veneciji. Konkurencija je bila dodatno oslabljena time što je jedan od rijetkih boljih filmova u ovoj sezoni - 'Život je truba' - igrao izvan konkurencije pošto mu je jedan od direktora Pule, Mike Downey, koproducent. Selekcija Pule - ukratko - u startu je bila okljaštrena i siromašna. Svemu tome treba dodati i to da većina od ionako nevelikog broja premijernih igranih naslova nije bila dobra.
Od četiri igrane premijere domaćih autora samo je jedna solidna ('Sve najbolje' Snježane Tribuson), dok su tri prilično razočarenje. 'Trampolin' je mršavi debi dokumentaristice Zrinke Matijević, čije smo dokumentarce voljeli, 'Ministarstvo ljubavi' Pave Marinkovića više nalikuje pilotu sit-coma, a 'Oslobođenje Skopja' Rade i Danila Šerbedžije je “vanity project” na razini 'Sunset Boulevarda', koji iznimnom glumcu Šerbedžiji nipošto nije trebao.
Mršavom dojmu 63. Pule nije puno potpomogao ni strani program koji je za jedan relativno mainstream festival ipak bio malo odviše ezoteričan. U tom se programu - doduše - našlo nekoliko filmova koji su mi se jako svidjeli (ponajprije švedski 'Yarden/Pristanište', te film 'Plaćenik' Sache Wolfa o profesionalnim ragbijašima iz Nove Kaledonije), no i oni su u gužvi prevelikog broja preslabo prezentiranih naslova ostali nevidljivi.