DAMJAN KOZOLE

Redateljevog susjeda su ubili vlastiti psi. Navodno ih je seksualno zlostavljao

Drama je imala premijeru u Karlovym Varyma gdje je dobila ne samo odlične kritike nego i nagradu za režiju, a u njezinu vrijednost može se uvjeriti i publika ovog tjedna u Motovunu

2. veljače 2010. ljubljanska policija našla je leš uglednog liječnika Saše Baričeviča u njegovoj garaži: mrtvac je bio gol, usmrtila su ga tri njegova psa bullmastiffa, a na podu su pronašli i umjetni penis. Bio je to tek početak golemog medijskog skandala.

Ispostavilo se da su psi već odavno trebali biti usmrćeni jer su prije tri godine napali prolaznika, no Baričević je potegao veze i ostali su u njegovu domu, navodno ih je i seksualno zlostavljao, a on sam je promijenio spol nakon srednje škole i od Maje postao Sašo. Po fotografiji koju je napravio policajac na očevidu, vidjelo se da je djelomično još uvijek žena. Kako je Baričevič bio dobar prijatelj sa mužem ministrice unutarnjih poslova, a i ministar poljoprivrede u svemu tome nije bio bez grijeha, politička scena tresla se tih mjeseci kao nikad dotad.

Najugledniji slovenski redatelj Damjan Kozole (njegovi “Rezervni dijelovi” natjecali su se u službenom programu berlinskog festivala, a “Slovenka”“ je najprodavaniji film te kinematografije u inozemstvu) stanovao je vrlo blizu Baričeviča, kako kaže, “gotovo na 400 metara udaljenosti”, međutim, u to vrijeme nije bio u Ljubljani. Kada se vratio, “Slovenija je izgubila medijsku nevinost, to više nije bila ona zemlja iz koje sam otišao”. Po njegovim riječima, da je Baričević nekim čudom ostao živ, zasigurno ne bi psihički izdržao svu halabuku koja se oko svega toga stvorila. Je li strašnije da te ubiju psi ili te izmasakriraju u medijima?

Sviličićev scenarij

To mu je bilo polazište za projekt “Noćni život”, koji je samo inspiriran slučajem Baričevič, ali s njim zapravo nema veze. O njemu mi je govorio još početkom proljeća 2012., kada je “Slovenka” imala zakašnjelu premijeru u Zagrebu. Scenarij je pisao s Ognjenom Sviličićem, isprva se to razvlačilo, no tada su proveli dva mjeseca u Berlinu, dobili su stipendiju za rad na jednom drugom projektu našeg redatelja, a zapravo su pisali “Noćni život”, i to pet-šest sati dnevno u kafiću Gagarin. Dogovor je bio da ga snima Vanja Černjul, on je bio itekako zainteresiran, no tada je uletio u Netflixovu seriju “Narančasta je nova crna” i više nije imao slobodnih termina. Kozole je pak u jesen 2012. bio član žirija na festivalu braće Manaki u Bitoli, gdje se nagrađuje najbolja kamera, tamo upoznao Miladina Čolakovića, direktora fotografije izvrsnog crnog mjuzikla Olega Novkovića “Bijeli, bijeli svijet”, te zaključio da mu se jedino s njim stavovi o pojedinim ostvarenjima podudaraju: to mu je bilo dostatno da ga angažira za film koji je pripremao.

“Noćni život” napravljen je kao slovensko-makedonsko-bosanska koprodukcija. Zašto ne i hrvatska? “Pet puta prijavljivali smo projekt na komisiju Hrvatskog audiovizualnog centra kao manjinsku koprodukciju, ali nije išlo, uvijek smo dobili negativnu recenziju, rekli su da se iz nečeg takvog ne može napraviti film. Nismo prošli ni na Eurimagesu, filmskom fondu Europske unije, iako smo zbog njih prekidali snimanje da bi zadovoljili njihove kriterije. Donekle i razumijem to što su nas odbijali. Scenarij nije konvencionalno napisan, više je to priča o mirisu straha a ne o nečem konkretnom, nema tu ni katarze, a znam da ti koji čitaju scenarije vole da plove u sigurnim vodama”.

Vrhunac opusa

Film je imao premijeru početkom mjeseca na prestižnom festivalu u Karlovym Varyma i tamo dobio ne samo odlične kritike nego i nagradu za režiju, a u njegovu vrijednost moći će se uvjeriti i publika ovog tjedna u Motovunu. Radnja se odigrava u rasponu od 24 sata, ugledni odvjetnik (Jernej Šugman) upravo je na sudu oslobodio sumnjivog tipa zbog proceduralne greške, a nedugo zatim nalaze ga na cesti polumrtvog, golog i izujedanog, omotanog krvavom plahtom oko intimnih dijelova tijela. Poslije doznajemo da su uz njega našli i umjetni penis. Je li sudjelovao na mahnitim orgijama pa su ga ostavili kad nisu znali što bi s njim? Ili je posrijedi medijska diskreditacija? Njegova supruga (Pia Zemljič) uvjerena je da je u pitanju ovo drugo, uspije se domoći kompromitirajućeg dilda i usput pogaziti sva svoja moralna načela. Možda se trudi uzalud, jer jedan od prolaznika snimio je nepokretno odvjetnikovo tijelo mobitelom i fotografija bi kad tad mogla osvanuti na internetu.

Kozole vrlo pametno slaže svoju minimalističku dramu, ništa ne doznajemo prebrzo, malo-pomalo zaokružujemo profile protagonista, a i tada nismo sigurni jesmo li u pravu. Oni koji vole azijsku kinematografiju našli bi tu dosta sličnosti s njihovim art krimićima, no slovenski redatelj dovoljno je samosvojan da ga ne moramo s nikim uspoređivati. Neosporno, “Noćni život” jedan je od vrhunaca njegova opusa za koji sam kaže da je velik jer je naučio da između kino projekata treba raditi dokumentarce. Tako je napravio i film o poznatom konceptualnom umjetniku Ulayu, bivšem životnom i kreativnom partneru Marine Abramović. Potonji se 2009. preselio u Ljubljanu, nakon izložbe koju mu je Tevž Logar organizirao u galeriji ŠKUC, Kozole ga je upoznao i predložio mu da naprave film o njemu, no kad su trebali početi snimati, Ulay je doznao da boluje od raka. Koncept je promijenjen i postao je to umjetnikov oproštaj sa svijetom, Kozole ga je pratio kamerom po kemoterapijama, zatim po obilascima bliskih osoba u Amsterdamu, New Yorku i Berlinu, u međuvremenu se pokazalo da je tretman uspješan, a možda ga je i sam film čudotvorno izliječio.

“Ulay” ili “Projekt rak” bio je poprilično zapažen na međunarodnoj filmskoj i likovnoj sceni, a njegov glavni junak danas je opet iznimno umjetnički aktivan.

Pitam mlađahnog Kozolea (52 su mu godine) kako je to moguće da su mu 2012. na festivalu u Rimu već dodijelili nagradu za životno djelo? “Već me čovjek koji me dočekao na aerodromu čudno gledao, a iznenađeni su bili i u upravi festivala. Mislili su da imam valjda 70 godina, gledali su samo moje filmove koji su im se dopali i nisu provjerili kad sam rođen.”

Politika i estrada

Kakva je po njegovu sudu situacija u slovenskoj kinematografiji? “Vrlo loša jer su Slovenskom filmskom centru skresali 50 posto budžeta. Teško je shvatiti logiku, bolje ludilo u glavama naših političara. Za desne vlade Janeza Janše nije se gotovo ništa snimalo, jer je bio uvjeren da su svi redatelji ljevičari i komunisti i da je bolje da se ništa ne snima.” Upozoravam ga da se nešto slično gotovo i u nas dogodilo. “Znam, pratim vašu političku i kulturnu scenu jednako kao i slovensku. No vaši su političari malo lukaviji i znaju kako manipulirati javnošću, naučili su nešto od hrvatske estrade koja je puno superiornija u odnosu na slovensku. Politika je danas estrada. Živimo u opasna vremena, kako u Europi tako i u ovako malim sredinama kao što su naše.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. travanj 2024 18:55