Jedna od premisa svakog filma o superjunacima je ta da glavni junak posjeduje moć. Superjunak je onaj koji je mentalno i - još češće - fizički dominantan. Film “Logan“ Jamesa Mangolda uvelike je negacija tog temeljnog pravila. Glavni junak je, naime, ljudska i fizička ruševina. Premda i dalje posjeduje tračak starih supermoći, Wolverine/Logan je u Mangoldovom filmu starac, isprebijani i umorni ulični mačak koji se u kadru jedva vuče, šepa i teško nosi kosti. Nikad u povijesti superherojskog žanra, glavni junak nije bio tako ljudski i tjelesno urušen.
Taj i takav, stari i urušeni Wolverine junak je “Logana”, desetog i (po svemu sudeći) posljednjeg nastavka serijala “X-Men”, niza filmova koje je stripovska korporacija Marvel u 17 godina razvila u uspješni serijal. “Logan” se odvija četvrt stoljeća nakon zbivanja u glavnom toku serijala. U bliskoj budućnosti, novi su se mutanti prestali rađati, a preostali stari žive na rubu društva i na rubu zakona. Xavier - ili Profesor X - živi kriomice u meksičkoj pustinji, u ruševini vodotornja, a o njemu se brine jedini preostali sljedbenik, Caliban. Slavni junak, Wolverine, vratio se svom “građanskom” imenu Logan i živi kao anonimna, neglamurozna ljudska olupina negdje u tex-mex pojasu. U kratkom razmaku, posjeti ga dvoje neznanaca. Jedna je anonimna Meksikanka koja traži od njega pomoć. Drugi je Pierce, zloćudni šef osiguranja genetičke korporacije, koji traži Meksikanku i njezinu kćer, za koju će se ispostaviti da je zapravo laboratorijsko zamorče, ali i Loganovo biološko dijete.
“Logan” u režiji Jamesa Mangolda po svemu je atipičan superjunački film. Ako je “X-Men” svijet uvijek koketirao s distopijskim motivima, distopijski moment sad je potpuno prevladao. Zlo i nasilje su pobijedili, mutanti su postali ugrožena manjina, a svaki od preostalih mutanata hrva se s vlastitim psihofizičkim rasulom. Logan/Wolverine je u filmu tek kostobolni starac, a Profesor X - čovjek enormnih telepatskih moći - tone u demenciju. Najopasniji um svijeta polako se pomračuje, uz nepredvidive posljedice.
Iz takve premise, Mangold i scenaristi Scott Frank i Michael Green izveli su film koji izmiče kanonima žanra. Za početak - nema hepiend, te ubije svoje ključne junake. Nadalje, svi ključni akcijski “set-pisovi” na samom su početku, da bi film prema kraju bio sve manje akcijski, a sve više intimistički. Pretvara se u film ceste, da bi potom završio u čistom vesternu, intertekstualno armiranom citatnim odnosom prema vestern klasiku “Shane”. Kao u vesternu, i u “Loganu” jedini prostor slobode postaje granica, te nesputana priroda. Civilizacija je, naime, zauvijek izgubljena, njoj nema pomoći.
“Logan” je film koji je po mnogo čemu sličan lanjskom miljeniku kritike, “Mad Max: Fury Roadu”. Oba su filma nastavak klasičnih pop-kulturnih svjetova, kanoniziranih uspješnim serijalima. Oba filma nadovezuju se na te svjetove, ali na način neočekivan u pop-kulturi. To su filmovi puni rezignacije, osjećaja uzaludnosti i predaje, neobični simptomi pesimizma i žala koji očito prevladava zapadnom kulturom. “Logan” je tmurni, pesimistični art-film kamufliran u ruho marvelovskog spektakla.