Tradicionalnim otvaranjem uz TV prijenos i vatromet u Vespazijanovoj je areni u subotu navečer otvoren 64. pulski filmski festival. Tijekom idućih osam dana pulska će publika vidjeti možda najopsežniji program u pulskoj povijesti, s desecima stranih filmova, konkurencijom igranih i dokumentarnih TV serija, stranim koprodukcijama te dvanaest hrvatskih igranih filmova u glavnom natjecateljskom programu.
Ovogodišnji pulski šef programa Zlatko Vidačković htio je očito pošto-poto na otvorenju festivala imati film koji je premijera, a ne već viđena roba. Na otvorenju je također htio imati komediju, jer se u festivalskoj kulturi zna da je publika otvorenja najviše “mainstream” publika i da se u taj termin stavlja populistička roba.
Sumrak ukusa
Na kraju, Vidačković se odlučio kao film otvorenja prikazati “Lavinu”, situacijsku komediju zagrebačkog redatelja Stanislava Tomića i producenta Joze Patljaka. Ta se odluka nije pokazala najsretnijom. Naime, “Lavina” je stvarno grozan film, sumrak ukusa i pameti, te vjerojatno najgori film koji je ikada otvarao Pulu.
Motor i inicijator koji stoji iza “Lavine” je zagrebački producent Jozo Patljak, čudnovati filmski fantast, čovjek koji je kao producent zaslužan za neke bitne filmove hrvatske off-produkcije (poput “Finih mrtvih djevojaka” ili “Ta divna splitska noć”), ali i strahovito nekritičan producent koji je nerijetko grlom u jagode hrlio i ulagao vlastiti novac u bezumne projekte osuđene na propast, među kojima kao kuriozitet vrijedi izdvojiti prvi hrvatski 3D film snimljen bez scenarija. Među takve samoubilačke pothvate spada i “Lavina”.
Nastala po Patljakovoj ideji, “Lavina” je isprva bila zamišljena kao pilot za sit-com. Odvija se u jednoj zagrebačkoj dobrostojećoj kući u kojoj suobitavaju bivša (Robert Ugrina) i sadašnja (Ksenija Marinković) žena imućnog vlasnika, koji je nestao u lavini na skijanju. Dvije žene muža proglase mrtvim i parniče se oko kuće.
“Autanje” kao tema
No, jednog dana na vrata bane “mrtvi” muž (Stojan Matavulj) i predstavi im svoju novu vezu, homoseksualnog ljubavnika (Borko Perić). Kako tek tada? Zašto se nije javio? Zašto obje žene žive u kući? Kako je sredovječni čovjek tek tako “otkrio” da je gej? Puno je tu pitanja oko kojih se film ne trudi dati odgovor pa ako komedija i počiva na stanovitoj suspenziji nevjerice, ovdje nevjericu morate suspendirati baš jako.
Logičke rupe u filmu oprostile bi se kad bi ono što slijedi bilo bar i mrvu duhovito, ali, nažalost, nije. Tijekom idućih 70-ak minuta gledamo gomilanje besmislenih obrata, idiotske gegove s rukom zaglavljenom u klozetu, kćerima radodajkama i vodoinstalaterima, a vrhunac bi humorističke domišljatosti valjda trebalo biti što Robert Ugrina s perikom u falsetu glumi ženu. Premda se Patljakova i Tomićeva komedija nominalno bavi “autanjem”, čak je i sloj rodne politike u filmu vulgaran i seksistički: glavnina humora “Lavine” izlazi iz najregresivnijih, klozetskih predodžbi o pederima i lezbama. A cijelu tu gomilu neukusa redatelj Tomić je teškom mukom navukao na 70 minuta, i to uz jako duge najavne i odjavne špice, pa se u filmu i vidi da je nastao natezanjem pilota serije. No, ni kao sit-com “Lavina” ne bi funkcionirala jer je dozlaboga neduhovita.
Jedino pozitivno što se o “Lavini” može reći jest to da na nju nije potrošen javni novac, a nadamo se da i neće biti. Što se pak Pule tiče, bilo bi puno bolje da je Vidačković festival otvorio “Ustavom Republike Hrvatske”, koji možda nije premijera, ali jest komedija, a jest i reprezentativan film zbog kojeg se protokolarna publika i stranci ne bi crvenjeli od neugode.
Osim “Lavine”, u glavnom je natjecateljskom programu u nedjelju prikazan i film koji je hrvatskoj publici već poznat. Riječ je o gorskokotarskog trileru osvete “Goran” režisera Nevija Marasovića.
Koprodukcije
Prvog dana festivala u programu su prikazani i prvi filmovi programa hrvatskih manjinskih koprodukcija. Među njima vrijedi spomenuti omladinski film “Dan kad je moj otac postao grm” nizozemske redateljice Nicole van Kilsdonk. Riječ je o bajkovitom dječjem filmu koji tematizira izbjeglištvo, a za Hrvatsku ga vezuje što je u cijelosti sniman kod nas. Radnja nizozemskog filma zbiva se u neodređenoj (srednje) europskoj zemlji u kojoj izbije rat Nas i Drugih. Otac junakinje filma je slastičar koji jednog dana dobiva mobilizacijski poziv. Kad se rat približi gradu, djevojčicu ukrcaju u izbjeglički autobus. No, ona upada u niz nevolja, padne u ruke švercerima izbjeglica, krišom prelazi granicu, silom je pokuša posvojiti ludi aristokratski par, da bi na kraju pronašla svoju majku u inozemstvu. U svemu tome jasna je aluzija na sadašnju izbjegličku krizu, a hrvatska ikonografija i ambijenti služe nizozemskoj autorici kao prisjećanje publici da su ne tako davno i bijeli Europljani prolazili “sirijski” usud. Nama ovdje najzanimljivije je u nizozemskom filmu redateljičino korištenje hrvatskih prostora. Tako, recimo, lijepu, idiličnu, romantiziranu postojbinu iz koje djevojčica bježi u filmu utjelovljuje Varaždin, dok je Zagrebu dopalo da “glumi” hladni, bešćutni velegrad u koji junakinja imigrira.