Za sve je kriv Nenad Puhovski. Sredinom 70-ih postavljao je predstavu “1984.” po Georgeu Orwellu, trebala mu je televizija zatvorenog kruga kako bi dočarao neprestani nadzor nad protagonistima, no budući da je to bila poprilična investicija za Studentski centar, tada glavno rasadište modernističkih tendencija u Zagrebu, odlučeno je da se oprema za predstavu iskoristi za novi prikazivački prostor, smješten nasuprot Galerije SC-a, kasnije popularno nazvan MM (multimedijalni) centar.
Razmjerno mala dvorana (ni stotinjak mjesta) ostvarila je golem utjecaj zahvaljujući prvom uredniku programa, filmskom teoretičaru Hrvoju Turkoviću, koji je posao vrlo brzo prepustio Ivanu Ladislavu Galeti, doajenu eksperimentalnog filma, a taj je slijedio i obogatio prethodnikovo usmjerenje.
Usponi i padovi
U MM centru prvi put ste sustavno mogli pogledati video radove autora jugoslavenskog i svjetskog eksperimentalnog filma, za ciklus američkog underground filma sjedilo se po stepenicama, a centar je producirao i kultni film Tomislava Gotovca “Glenn Miller I/Srednjoškolsko igralište”. Svoje su radove ovdje pokazivali Dalibor Martinis, Sanja Iveković i Mladen Stilinović, zatim ugledni poljski i austrijski video umjetnici, a tu sam prvi put vidio epohalan trosatni dokumentarni film “Moć slike: Leni Riefenstahl”.
Tijekom 40 godina MM centra bilo je uspona i padova, nije bilo lako opstati u razdoblju u kojem je bilo očito da se Studentski centar postupno raspada, no dobra je vijest da ta dvorana ponovno počinje s radom u četvrtak uvečer, da je projekcijska kabina digitalizirana i da su mogućnosti za dobar program veće nego ikad.
Iznimna atrakcija
Već film kojim se otvara nova sezona predstavlja iznimnu atrakciju, to je hrvatska premijera samostalnog prvijenca velike ukrajinske redateljice Kire Muratove, čiji umjetnički značaj po mnogima nije ništa manji od onoga Larise Šepitko.
Spomenuto ostvarenje snimila je 1968. (prije toga režirala je dva filma s bivšim suprugom Aleksandrom Muratovim, nakon razvoda zadržala je njegovo prezime), a da je u pitanju nešto izuzetno postalo je jasno iz činjenice da je odmah završio u bunkeru i prvi put javno prikazan tek 1988., u razdoblju perestrojke.
Što je u njemu bilo tako provokativno? Politički ništa posebno, valjda je kinematografske cenzore iznervirao manifestni modernizam tog fascinantnog crno-bijelog filma. Redateljica igra jednu od dvije glavne ženske uloge, ona je visoka činovnica u gradskom uredu, predana je svom poslu ali ne previše, muž joj je geolog (igra ga kontroverzni kantautor Vladimir Visocki, ne tako davno izabran za drugu najvažniju ličnost u ruskoj povijesti 20. stoljeća, odmah nakon Jurija Gagarina) koji navraća rijetko, a u stan joj se useljava djevojka sa sela kao domarka (debi Nine Ruslanove, kasnije vrlo popularne ruske glumice).
Hermetična autorica
Fabula je povremeno jedva razgovijetna, budući da je i došljakinja nekad ljubakala s geologom, niste sigurni je li on univerzalni simbol muškarca ili stvarna ličnost, a redateljica se to i ne trudi pojasniti. Njoj je važnije nekonvencionalno kadriranje (izvanredni direktor fotografije Gennadi Karyuk kasnije je s njom često surađivao) i stvaranje osebujnog ugođaja, a fabula joj je u drugom planu.
Njezin drugi film “Dugi rastanci” iz 1971. također je završio u bunkeru, partijski birokrati opet nisu razumjeli o čemu se tu radi, a redateljičino stabilno kreativno razdoblje počinje tek nakon perestrojke. Njezini filmovi ostali su hermetični, vizualno nevjerojatno rafinirani, no sada je već imala mnoštvo poklonika u svijetu. U MM centru najavljuju još njezinih radova u narednim terminima, što je odličan odabir za novi početak.