Kultni britanski redatelj Terence Davies počasni je gost Motovun Film Festivala i dobitnik nagrade Maverick, koja se od 2008. godine dodjeljuje redateljima koji su u svom stvaralačkom vijeku ostali svoji i posebni te beskompromisno promicali i pomicali granice slobode filmskog izričaja. U tu čast u Motovunu je prikazana retrospektiva njegovih filmova, a publika je mogla pogledati neka od njegovih najvažnijih ostvarenja kao što su filmovi “Udaljeni glasovi, mrtve prirode”, “U smiraj dugog dana”, te njegov posljednji i komercijalno najuspješniji film “Duboko plavo more” iz 2011. godine. Nasmiješen, izuzetno simpatičan, humorističan i vedar, što pomalo iznenađuje s obzirom na teme njegovih filmova.
Kompliment majke
Dobitnik ste ovogodišnjeg Mavericka. Koliko vam nagrade uopće znače?
- Uvijek je lijepo kada vam netko da nagradu jer to zaista laska i diže ego. Ono što je čudno jest da ja uopće nisam filmki buntovnik, vodim dosadan i uobičajan život. Meni je ovo prekrasno iznenađenje i počašćen sam što je Motovun odlučio napraviti retrospektivu mojih filmova.
U vašim filmovima mnogo je autobiografskih momenata u kojima otvoreno i direktno prikazujete teške obiteljske odnose. Kako je vaša obitelj reagirala kada je vidjela film ‘Udaljeni glasovi, mrtve prirode’ ili ‘U smiraj dugog dana’?
- Reakcije su bile pomiješane. Neki su bili ljutiti i govorili su mi da to nisam smio napraviti. Samo je jedna sestra doista stala uz mene, a braća nisu rekla ništa. Moja je majka komentirala: ‘Rekao je istinu’ i to je najveći kompliment koji sam mogao dobiti. Želio sam reći istinu, naravno ne onim redoslijedom kojim su se stvari dogodile, ali sam pokušao biti iskren prema njihovoj boli i patnji. Moj otac bio je psihotična osoba i moja je obitelj zbog njega mnogo propatila. Nakon što je otac umro, moja je majka napokon počela živjeti.
Imali ste poseban odnos s majkom..
- O, da. Ona je bila ljubav mog života. Nikada neću prežaliti njezinu smrt i svaki dan joj govorim koliko je volim i koliko mi nedostaje. Jedna od mojih sestara jako me podsjeća na majku i često se nađem u situaciji da je promatram kako nešto radi i pomislim: ‘Majka je to isto tako radila.’ Tješi me što je imala dobar život nakon očeve smrti. Sljedećih 45 godina bila je sretna i radila je što je željela.
Mjesto glazbe
Pitanje religije često se provlači kroz vaše filmove. Odgojeni ste u katoličkom duhu i bili ste vjernik. Izjavili ste kako ste shvatili da je sve laž?
- Za mene je to bio strašan period. Sjećam se da sam se molio na koljenima dok ne bi počela krvariti. Učili su me da je svaka sumnja vražje djelo i da se protiv nje treba boriti. I ja sam u to doista vjerovao i borio se sve do 22 godine. Tada sam u jednom trenutku usred mise pomislio: ‘Ovo je potpuna laž.’ Ustao sam i izašao. I naravno da je nastala ogromna praznina koju je popunjavala umjetnost, ali čak i danas ima trenutaka kada se pitam: Zašto smo ovdje? Zašto se borimo? Zašto se ljudi toliko moraju mučiti? Odgovora nema. U nekim sam trenucima razmišljao i o samoubojstvu. Pogrešno je misliti da su ljudi koji se odluče počiniti samoubojstvo kukavice. Za mene su oni hrabri ljudi, ali ja sam uvijek bio kukavica i nikad to ne bih mogao učiniti. Kada sam depresivan, a nekad znam i očajavati, uvijek se vraćam Bruckneru, toj prekrasnoj i uzvišenoj glazbi i pomislim: ‘Da, sada bih mogao umrijeti’.
Nikada niste imali problema s iskrenošću i javno ste govorili da ste homoseksualac. Ali ono što je čudno jesu vaše izjave u kojima kažete da na svoju homoseksualnost gledate kao na kletvu. Zašto?
- Kada sam odrastao, postojala je samo jedan oblik seksualnosti - heteroseksualnost. Sve što je bilo izvan toga u mom svijetu bilo je izvan Božje milosti. Sjećam se da sam prvi put u filmu ‘Žrtva’ iz 1960. godine čuo riječ homoseksualac. I kada je jedan od likova izjavio: ‘Ja sam homoseksualac’, sjećam se da sam pomislio: ‘I ja sam’. Bio sam užasno prestrašen i osjećam sam se krivim. Plakao sam i molio Boga da me vrati na pravi put i da budem kao i svi ostali. To se nikada nije dogodilo. Ja mrzim činjenicu da sam homoseksualac, to mi je uništilo život. Većinu života proveo sam u celibatu. Nikada nisam bio fizički privlačna osoba i činilo mi se da nitko nije zainteresiran. Nikada nisam volio taj gay svijet. Za mene je on površan i plitak i sve se svodi na onu američku priču: kako izgledaš. Meni je to strašno. Gdje je tu ljubav, suosjećanje, brižnost, humanost? Taj očaj u kojem sam se našao odveo me na put umjetnosti jer umjetnost sadrži nadu, a meni je nada bila jako potrebna. Stoga sam se posvetio poslu i odlučio da će moj posao biti moj raison d’etre.