Britanski psiholozi davno su izračunali da se nogometne navijače ne smije držati u apstinenciji dulje od dva mjeseca. Ako dulje nego toliko nema utakmica, raste rizik od pojačanoga nasilja u takvom eto zapravo bizarnom nestašicom pogođenom društvu. Dakako, kamioni knjiga napisani su o nogometu kao paraboli života, o igri koju su bogati oteli siromašnima, o njemu kao nastavku rata drugim sredstvom, o nogometnom stadionu kao savršenom kapitalističkom igralištu... Bilo kako bilo, nacionalna televizijska postaja opće namjene bez nogometnoga programa uvijek je donekle kusa, nedorečena, gotovo bih rekao drugorazredna.
Hrvatska televizija desetljeće i dulje držala je monopol na domaći ligaški i reprezentativni nogomet. Poslije je postupno gubila tu isprva apsolutnu vlast. Na koncu je nogomet, osobito domaći, postao na HTV-u gotovo siroče.
Održala se trajno jedino emisija Hrvatska nogometna liga, koja je u veljači ove godine ujedinjena s emisijom Stadion u jedinstven program ponedjeljkom što donosi pogotke sa svih utakmica domaće te pet najvažnijih europskih liga, uz još neke.
Dakle, sve udrobljeno, tako je valjda praktičnije ako ne i jeftinije.
Ovosezonski serijal starta u dosta prihvatljivom terminu, prije 22 sata, a akteri su prijašnji. Protekli ponedjeljak voditelj Viki Ivanović, gost-komentator Goran Vlaović i nepotopiv sudac-mudrijaš Mateo Beusan. Vlaović bi pak možda postao manje uštogljen kad bi pronašao boljega stilista. Ovaj ponedjeljak počastio nas je sakoom koji neodoljivo podsjeća, uzorkom i bojom, na stolnjak iz kakvog boljega restorana. Pisali smo o svima njima dosad jednom, uglavnom pohvalno. Za ovu ćemo priliku zaključiti da stagniraju. Viki Ivanović kao da je omlitavio, Vlaović kao da sve češće otkriva toplu vodu, a Beusan kao da odveć muti onu bistru. Za čisto zaleđe kaže da ga nikad ne bi sudio (zar samo zato što bi ovdje poništio zgoditak našem igraču, Milanu Badelju). Onako uvijek mudrijaškim smiješkom obasjan, kao da je stvoren za izborne liste. Čudi me da ga primjerice nekakav hadezeovski Most ili mostovski HDZ nisu katapultirali u Sabor. Poznatiji je od bilo kojeg ministra pravosuđa dosadašnjeg.
Glavni prigovor emisiji ne ide međutim na račun glava u studiju, njihovih analiza dosadne domaće lige, ili na račun razgovora s igračima i trenerima, nego na račun dramaturgije prikazanih kadrova iz utakmica. Zgodici su toliko nasitno “isjeckani” da se akcije iz kojih su pali i ne naziru. Samo eto “trpanje” gledamo, kojem se gubi smisao. Nitko ništa ne može zapamtiti niti povezati: bljeskovi Barcelone, trka interovaca, Bayernova mašina, PSG eruptira, no sve su te utakmice eto svedene na isti montažerski kalup koji ne mari ni za što osim za jedan, finalni udarac. Ta bolest očito je zavladala epidemijski gotovo cijelim globalnim nogometnim eterom i ne zna se hoće li joj se itko i pokušati oduprijeti. Hrvatska televizija svakako neće biti u prvim redovima buntovnika.