Kad je kraljica Victoria umrla u 82. godini, njezina je najuža obitelj napravila nešto što je već dugo htjela, otjerala je s dvora mlađahnog Indijca Abdula Karima, njezinog slugu muslimanske vjeroispovijesti, koji ju je pratio na svim važnim putovanjima i u čiji se savjet ona pouzdavala više no u svog najstarijeg sina Bertieja, kasnijeg Edwarda VII. Naravno da je potonji bio među kolovođama da se uspomena na omrznutog Indijca čim prije zaboravi, zatajena je i njegova pozamašna korespondencija s kraljicom, a on je umro u domovini razmjerno mlad, u 47. godini, na posjedu koji mu je Victoria darovala.
Vjerojatno bi ga posve zaboravili da Shrabani Basu, londonska novinarka indijskog podrijetla, nije 2011. objavila knjigu o njihovom prisnom odnosu: ni ona sama prije nije nikad čula za Abdula Karima, ali se zainteresirala za čitav slučaj nakon posjeta kraljevskoj kući Osborne na otoku Wight.
Najzanimljivije je da u pitanju nije bila nikakva ljubavna veza, puno prije platonski odnosno majčinski odnos. Karim je došao u London stjecajem okolnosti, kao jedan od dva Indijca poslužitelja na kraljičinom obljetničkom domjenku, međutim, kratki kontakt bio je dostatan da usamljena stara dama pronađe srodnu dušu u naočitom 24-godišnjaku, koji joj je otkrio čitave svjetove. Indija je bila jedan od najvažnijih dijelova britanskog imperija, a kraljica o njemu nije imala pojma: od Karima je doznala sve o tamošnjim trvenjima, nesuglasicama hindusa i muslimana te golemim kulturnim razlikama.
Zanimala se i za njegov privatni život, htjela je znati zašto mu je supruga neplodna i još koješta. Za razliku od filma “Gospođa Brown” Johna Maddena iz 1997., u kojem je nedvosmisleno da se nakon smrti svog dragog princa Alberta kraljica zaljubila u škotskog gorštaka Johna Browna, najobičnijeg slugu, i izazvala podsmjeh na dvoru (zato su je podrugljivo i zvali “gospođa Brown”), ovdje nema govora o romansi, što je izvjestan problem.
Judi Dench - još uvijek prpošna u “Gospođi Brown” - ovdje je dva desetljeća starija i ponaša se kao matrona. Prvo je film bio intrigantan kao priča o nerealiziranoj ljubavnoj vezi osoba dviju različitih društvenih staleža, dok “Victoria i Abdul” sliči etnografskoj vinjeti.
Izgleda prekrasno - direktor fotografije Danny Cohen snimio je ne samo “Kraljev govor” nego i vizualno fascinantni mjuzikl “Les Misérables”, kostimografkinja Consolata Boyle radila je na “Kraljici” s Helen Mirren, često surađivala sa scenografom Alanom MacDonaldom (umro je krajem kolovoza, prije premijere filma na venecijanskom festivalu), a njezini su radovi bili skoro tri mjeseca izloženi u kraljevskoj kući Osborne - međutim, najslabiji posao čini se da je obavio scenarist Lee Hall.
U “Victoriji i Abdulu” nema prave drame, nije za to kriv Stephen Frears, veliki britanski redatelj, ali osim vizualno impresivnih tabloa i uvijek dojmljivog lica Judi Dench kao da ništa drugo u filmu nije privuklo njegovu pažnju.