Slično kao i “Warcraft” prošloga ljeta, filmska adaptacija videoigre “Asassin’s Creed” klimavo je startala u Americi i po svoj prilici jedva će se domoći bruto zarade od 50 milijuna dolara, što je premalo za blockbuster čija je cijena 120 milijuna. “Warcraft” je odličnim rezultatima spasila Azija i omogućila snimanje nastavka, no hoće li tako biti i sa “Assassin’s Creedom”, morat ćemo pričekati do veljače, kada se film počinje prikazivati u Kini, drugom najmoćnijem tržištu na svijetu.
To što je “Assassins’s Creed” u Hrvatskoj bez teškoća u prvom vikendu skinuo s trona dosadašnjeg šampiona “Rogue One” (koji je, uzgred, još na prvom mjestu u Americi) zasad ne znači ništa jer je Istočna Europa minorni pokazatelj onoga što će se dogoditi u završnici.
Bit će nezgodno ukoliko “Assassin’s Creed” ostane bez nastavka jer štošta toga u filmu je ostavljeno u naznakama kako bi se razvilo tek u kasnijim izdanjima serijala. Negdje oko sredine radnje pojavi se Charlotte Rampling i odmah zatim nestane, vidimo je još i u finalu, no sve je pozicionirano tako kao da bi ona ubuduće trebala igrati vrlo važnu ulogu.
Odnosi dvoje glavnih likova, osuđenika na smrt Calluma Lyncha (Michael Fassbender) koji doznaje da je potomak Aguilara de Nerhe, pripadnika reda Assassina iz 15. stoljeća, i Sophie Rikkin (Marion Cotillard), znanstvenice s posebnom misijom, također ostaju nedorečeni. Previše se igralo na to da je ovo tek početak nečeg puno ambicioznijeg, pa će se zaintrigirani gledatelj osjećati itekako prevarenim ukoliko do toga ne dođe.
U čemu je problem s novim adaptacijama videoigara, zbog čega tako posrću na prevrtljivom filmskom tržištu, kad se još početkom milenija, kada je Angelina Jolie zaigrala Laru Croft u “Tomb Raideru”, činilo da je to dragocjen izvor filmskih franšiza? Stvar je bila u tome da je tada videoigra bila samo inspiracija na kojoj je sazdan prilično autonoman filmski spektakl, koji se prije držao pravila serijala o Indiani Jonesu nego dotadašnjih izdanja “Tomb Raidera”. Videoigre su u međuvremenu prerasle u moćan biznis i sve nove filmske adaptacije nastoje im biti što vjernije: ne baš doslovno, ali scenaristi su dosta sputani dok razvijaju priču i nastoje ne iznevjeriti duh originala.
“Assassin’s Creed” nije nezanimljiv film, ipak ga je potpisao australski filmaš Justin Kurzel čiji je niskobudžetni prvijenac “Snowtown” bio mučna i dojmljiva krimi drama, a njegov “Macbeth” (opet s Fassbenderom i Cotillardicom u glavnim ulogama) među uspjelijim je ekranizacijama Shakespeareovih komada u ovom mileniju.
Najbolje scene su one u kojima se objedinjuje prosede videoigara s filmskom poetikom. Sophia Rikkin vodi tzv. projekt Animus, high tech napravu koja omogućava povratak u prošlost, i u njega stavlja Calluma Lyncha: kad se on pretvorio u svog pretka Aguilara i pravi dar mar u Kolumbovo doba, paralelnom montažom redatelj dočarava kako to izgleda dok se Lynch batrga u Animusu i likvidira zamišljene protivnike. Da je više takvih metadosjetki, film bi bio izvrstan, no ovako je rogobatna cjelina koju je tek trebalo artikulirati.