KAD JE TRST BIO 'NAŠ'

VIDEO: FILM O ZLATNOM DOBU ŠOPING-MEKE Vikendom je na rivi znalo biti parkirano po 500 autobusa, ispred mijenjačnica nepregledni redovi...

 

Šezdesetih i sedamdesetih godina hladnoratovska je Europa bila presječena željeznom zavjesom. Između komunizma i kapitalizma stajao je Berlinski zid, iz jednog u drugi prelazilo se kroz Check Point Charlie, a dva svijeta bila su omeđena sadističkim, zamršenim režimom viza. Osim na jednome mjestu: a to je mjesto bio Trst. Trst, grad u kojem su - kako se navodi u jednom tadašnjoj jugoslavenskoj reportaži - “kapitalizam i socijalizam surađivali kao nigdje drugdje”.

Za nekoliko generacija Jugoslavena Trst je bio prozor Zapada. Od početka šezdesetih, kad su Jugoslaveni počeli slobodno putovati, pa do vrhunca ekonomske krize u osamdesetima, Trst je bio šoping-meka za stanovnike mrtve federacije. Tijekom tog razdoblja, u pogranični je grad svakog vikenda pristizalo 100 tisuća prekograničnih gostiju. Svakog vikenda na tršćanskoj bi rivi bilo parkirano 500 jugoslavenskih autobusa, tršćanske su se trgovine redovito oglašavale u zagrebačkom i beogradskom tisku, a jugoslavenski su šopingaši Trstu ostavljali između 200 (službena brojka) i 500 milijardi lira godišnje. Iskustvo kupovine u Trstu za tu će generaciju Jugoslavena postati formativno iskustvo srednje klase.

O njemu pišu Tribuson i Slavenka Drakulić, a Miljenko Smoje će “triještinskom” šopingu posvetiti i poglavlje/epizodu “Malog mista”. Jedan pogranični grad tmaste ekonomske realnosti, k tomu grad opterećen svim graničnim kompleksima egzila, nacionalizma i ksenofobije, preko noći je počeo živjeti od služenja “neprijatelju”. U hladnoratovskoj Europi stvorila se rupa u zidu, a ta je rupa bila kod Bazovice, Fernetića i Sežane.

 

Dragocjeni materijal

Ovih dana, u hrvatska je kina krenuo dokumentarni film koji tematizira to poglavlje povijesti. Riječ je o filmu “Trst, Jugoslavija” (Trieste, Yugoslavia) tršćanskog dokumentarista Alessija Bozzera. Nastao u produkciji tršćanske produkcijske tvrtke, te u koprodukciji HTV-a i Al Jazeere Balkan, film kroz svjedočenja i dragocjeni arhivski materijal istražuje dvije zlatne dekade Trsta kao šoping-meke. Bozzerov film prati povijest te šoping-ekonomije od otvaranja granica u šezdesetima do definitivnog zamiranja s počecima rata. Bozzer u filmu kontrastira dva pogleda na dekade vrhunca Ponte Rossa. Na jednoj strani, tu je pogled jugoslavenskih sugovornika, među kojima u filmu govore Goran Bregović, Rade Šerbedžija, Slavenka Drakulić, Dragan Velikić, Eduard Galić, Denis Kuljiš, Ivo Banac i Željko Senečić. Na drugoj strani su sjećanja brojnih Tršćana, od lokalnih kroničara, preko običnih građana, do dućandžija koji su od “slava” živjeli.

 

Ono što je u Bozzerovu filmu najdragocjenije svakako je vizualni arhivski materijal. Više od sat vremena talijanskog i jugoslavenskog arhivskog materijala otkriva nam razmjere tršćanske šoping-pandemije. Gledamo prizore “jugovića” koji se tiskaju pred mjenjačnicama, koji na uličnim bancima Crvenog mosta na ulici probaju rebatinke. Bozzerov film prikazuje klasnu stratificiranost “tršćanskog iskustva”. Na jednoj su strani intelektualci - režiseri, pisci i arhitekti - koji odlaze u Trst popiti Illyjev espreso i pogledati novi film, a na drugoj su povorke šopingaša očito ruralnog izgleda, često u opancima ili s epskim brkovima, koji kupuju stvari koje do Jugoslavije još nisu došle ili su preskupe. Jugoslaveni u Trstu kupuju kavu, pampersice, paštu, dijelove za automobile, rižu, odjeću, te ponajviše jeans (samo Rifle u tom razdoblju proizvodi 50 tisuća pari rebatinki dnevno, a lavovski ih dio ide u Trst).

Film u detalje razlaže i metodologiju šverca, od navlačenja po devet pari hlača na nogavice do prelaženja granice s pet satova na zapešću. Bozzer se bavi i fenomenom tršćanskog oglašavanja u jugoslavenskim medijima, pokazujući kako je jedna mala, provincijska tvornica satova iz Ticina (Darwill) napravila biznis oglašavajući tršćansku butigu u zagrebačkom tisku. Bozzer s ironijom tematizira i uzajamni transfer zavisti s dviju strana granice. “Oni su dolazili kupovati naš maslac, tvrdili su da je bolji jer je bijel”, svjedoči jedan Triještin, “a naši su odlazili prijeko kupovati njihov maslac, tvrdili su da je bolji jer je žut”.

 

Bajadera socijalizam

Bozzerov “Trieste, Yugoslavia” i nehotice polemizira s jednim diskursom koji je prilično učestao u bivšoj Jugoslaviji, a u kojem se SFRJ pamti kao “kapitalizam bolji od kapitalizma”- dakle, društvo socijalne sigurnosti u kojem je, međutim, bilo i konzumnih divota. Tijekom 60-ih i 70-ih (dakle, u epohi kojom se film bavi) Jugoslavija doista ima visoke stope rasta i visoku zaposlenost, a one su posljedice težnje za ekonomskom samodostatnošću. Današnjim 20-godišnjacima, odraslim u svijetu gdje se sve pravi u Kini, nestvarno izgleda da su “junaci” Bozzerova filma živjeli u svijetu u kojem je njihov štednjak bio iz Velenja, bojler iz Zagreba, televizor iz Banje Luke ili Niša, frižider iz Cetinja, auto iz Vogošće ili Kragujevca, hlače iz Varaždina, a školska torba iz Splita.

Bozzerov film pokazuje nam da je taj “bajadera-socijalizam” imao pukotine. Samoupravljači koji su radili u tim tvornicama bojlera i tenisica žudjeli su za ljepšim cipelama, ljepšim pokućstvom i boljom kavom nego što su je mogli kupiti kod kuće. Htjeli su “kruha preko pogače” i bili su spremni putovati desetke sati razdrndanim autobusima da kupe ono što je ljepše, ukusnije ili razvikanije. Upravo je ta žudnja - a neke tlapnje o slobodi ili naciji - na koncu i srušila Berlinski zid. Danas, bivši samoupravljači imaju Cucine Berloni i pesto genovese, no (pošto se sve plaća) nemaju - tvornice i radna mjesta.

 

Nepotrebni grad

Zanimljivi su to paradoksi, no oni redatelja filma Bozzera zapravo previše ne zanimaju. Njegov pogled na jugoslavenski svagdan relativno je skicozan, pokatkad patronizirajuće kolonijalan, a horde “slava” u njegovu filmu više su nalik nekom egzotičnom izumrlom plemenu. U Bozzerovu filmu kudikamo je zanimljivija ona druga, nama nepoznata priča - a to je insajdersko tršćansko iskustvo. Bozzer nam otkriva (su)život samog Trsta i ludila Ponte Rossa. Pokazuje kako je šoping-ludilo 60-ih ušlo u grad koji je bio ekonomski na umoru, koji je bio demografski star, zemljopisno marginaliziran i politički reakcionaran. Upravo će “slavi” dati injekciju života zamrloj habsburškoj luci. Ali, ludilo Ponte Rossa prouzročit će u Trstu efekte koji nalikuju pomalo onima koje kruzeri i masovni turizam posljednjih godina uzrokuju u Dubrovniku i Splitu.

Šoping je bio tako unosan da je sve što nije bilo šoping postalo besmisleno. Zelenu tržnicu potisnuli su banci s jeansom. Zanate su istisnuli butici i mjenjačnice. Grad se interesno konfrontirao na one koji su od Ponte Rossa zarađivali te na one kojima je on samo pričinjavao gužvu. Masovni šoping stvorio je takav pritisak na infrastrukturu da je grad bio neizdrživ. Stanovnici su vikendom bježali gdje mogu. A sve se to događa u gradu u kojem postoji snažni nacionalizam te u kojem su mnogi lokalci dočekali da žive od “slava” koje šovinistički mrze. Za razliku od jugoslavenskog dijela priče koji je povremeno patronizirajući i nesuptilan, taj lokalni, komunalni dio “Trieste, Yugoslavia” kudikamo je produbljeniji, a nama, s ove strane granice, i manje poznat.

Bozzer svoj film zaokružuje s početkom rata. Razgovara s jednim od sugovornika koji je u osvit rata stajao na Rivi dei martiri i zaprepašteno uočio da u subotu ujutro na njoj nema ni jednog jedinog autobusa. Tog je časa, kaže, shvatio da se događa nešto ružno te da je jedna era prošla. Premda melodramski efektan, taj svršetak zapravo i nije točan. Jer, Ponte Rosso nije umro zbog rata. Umro je zbog ekonomskih promjena koje su globalizirale trgovinu te koje su Barilline lazanje, pampersice i Gaggiu uvele u svaku kvartovsku butigu. “Slavi” su sami sebi sagradili vlastitu zamjenu za Ponte Rosso u obliku stotina tisuća kvadrata šoping-centara. Trst više nikom nije trebao. Grad koji je živio od toga što je jedan zid pao, više nikom nije trebao u svijetu u kojem su pali baš svi

ELIPSO

Izdvajamo