ZAGREB - Najveći fenomen ovogodišnjeg božićnog televizijskog programa visoka je gledanost filma za djecu “Vlak u snijegu” koji je na sam Badnjak u 8 uvečer emitirao HRT 2. Nije baš imao osobitu konkurenciju, ali ipak je to film koji je premijerno prikazan još prije tri i pol desetljeća, a otad je emitiran bezbroj puta, te distribuiran na VHS kazetama i DVD-u.
Stari hitovi
Zapravo, HRT je još prošle godine shvatio kako može pomesti RTL i Novu TV u tom terminu. Tada je emitirana domaća serija za djecu “Jelenko”, koja se - također unatoč ne baš friškom datumu proizvodnje i brojnim reprizama - prometnula u hit. “Vlak u snijegu” stavljen je na program u nadi da će se ponoviti prošlogodišnji uspjeh, što se naposljetku i dogodilo.
Reljin projekt
Malo se tko danas sjeća s kakvim se problemima svojedobno susretala ekipa filma. Produciralo ga je malo, ali vrlo ugledno zagrebačko poduzeće Croatia film, koje je 1970. otkrilo zlatnu žilu s ekranizacijom popularnog romana Mate Lovraka “Družba Pere Kvržice”. Otad je spremno ulijetalo u filmove za klince, pa nije imalo ništa protiv kada je Šibenčanin Mate Relja predložio da se za film adaptira još jedan Lovrakov roman. Relja je bio omiljen među hrvatskim filmašima, vrlo zabavan za kavanskim stolom i pouzdan pomoćnik režije, međutim, prije toga je svoj posljednji film napravio davne 1963., kada je njegov “Opasni put”, nešto ozbiljnija ratna melodrama s malim protagonistima, dobio Zlatnog lava u Veneciji u kategoriji dječjeg filma. Reljin je projekt prošao na fondu, a za glavnu ulogu autoritativnog dječaka Ljubana postojao je jedan jedini izbor - mali Ličanin Slavko Štimac, veliko glumačko otkriće iz “Vuka samotnjaka” Obrada Gluščevića.
Snimanje je počelo u jesen 1974., Štimac je jedva pronašao slobodan termin, jer se već obvezao za seriju “Salaš u Malom Ritu” u režiji Branka Bauera, no sve je zakomplicirao “prokleti” snijeg. Te zime ga, naime, u nas uopće nije bilo. Ponovilo se prokletstvo filma “Vuk samotnjak”: i tada Gluščevićeva ekipa nije u Lici imala dosta snijega, pa se moralo ići u Sloveniju, što ovaj put nije bilo moguće izvesti. Relja je - na užas direktora Croatia filma Vladimira Terešaka - morao čekati narednu zimu, kada je snimanje naposljetku i dovršeno.
Nagrada publike
Sjećam se premijere “Vlaka u snijegu” na pulskom festivalu 1976. Očekivanja nisu bila bogzna kakva, jer su filmovi za djecu tada već postali stereotipni žanr koji se radio krajnje rutinski, a problem je bila i poduža Reljina redateljska pauza. Kojeg li, međutim, ugodnog iznenađenja?! Film je bio svjež, zabavan, uzbudljiv, s krasnom fotografijom uglednog snimatelja Ivice Rajkovića i odličnom glazbom Arsena Dedića. Pjesmicu “Kad se male ruke slože” već se pjevušilo po završetku projekcije u Areni. Kada se u završnici Edo Peročević - koji igra konduktera Saperlota - predstavio imenom i prezimenom, to nam se činilo tako spontano moderno, bez pretencioznosti koja nas je odbijala od tadašnjih prvaka autorskog filma. “Vlak u snijegu” nije dobio nijedno priznanje festivalskog žirija (sva ih je - u toj kategoriji - pobrao “Salaš u Malom Ritu”, druga filmska kompilacija iz istoimene serije, koja je u međuvremenu osvojila gledatelje bivše Jugoslavije), no zato je ovjenčan nagradom publike “Jelen”, koju je dodjeljivao list Studio.
Vještina režije
Tijekom sljedećih prikazivanja “Vlak u snijegu” stekao je status klasika, no nema govora da je to bilo isključivo zbog Lovrakova predloška. Kolega me upozorio da se djeca različito ponašaju dok se emitiraju “Družba Pere Kvržice” i “Vlak u snijegu”: prvi rijetko kad odgledaju do kraja, a drugi su spremni ponovno gledati već drugi dan. Zasluga za to djelomično je u magiji priče, ali i u vještini kojom je “Vlak u snijegu” napravljen.
Za nove generacije
Od ekipe filma mnogi više nisu među živima - redatelj Relja, producent Terešak, glumci Edo Peročević, Ratko Buljan, Antun Nalis i Franjo Fruk, a od malih glumaca profesionalnu glumačku karijeru ostvario je samo nevjerojatni Slavko Štimac. Šteta, jer bi u ovakvim prigodama - kao što je sjajan rezultat ovoga Badnjaka na HRT-u - trebalo organizirati posebnu proslavu i podsjetiti nove generacije, koje su u međuvremenu zavoljele film, kako je izgledalo njegovo snimanje.