Balerina u filmu polako se kreće. Pokreti su jasni i precizni, a istodobno mekani. U pozadini svira Chopin, ali čujemo i konkretne zvukove: suptilan šum prelaska četke za šminku preko lica, lagani žamor u pozadini, njeno posve tiho pjevušenje... Dokumentarac o balerini Mirni Sporiš, prvakinji zagrebačkog HNK, traje deset minuta i zove se “Preko ruba”. U njemu nije izgovorena ni riječ, a savršeno je jasan.
Kadar u kojem Mirna ispred ogledala u HNK promatra svoju sliku iz vremena kad je još bila učenica Škole za klasični balet zapravo i ne treba riječi - ta scena pripovijeda o snovima koji su, barem u Mirninu slučaju, ostvareni. O muci, boli i teškoćama, ali i o smijehu. Priča je to o životu jedne balerine i trenutku koji je prijeloman u karijeri svakog plesača: četrdesete. Vrijeme za umjetničku smrt. Neželjenu, omraženu, groznu. Smrt s kojom se svaki plesač suočava na svoj način.
Priču bez riječi u ovom lirskom dokumentarcu o svojoj je prijateljici ispričala zagrebačka fotografkinja Vladimira Spindler. Film će se idući tjedan premijerno prikazati u Opatiji, na Liburnia film festivalu, a u rujnu će ga na San Francisco Dance Film Festivalu moći vidjeti i američka publika. Nakon tromjesečne selekcije Vladimiri je javljeno kako je njezina priča odabrana za prikazivanje te je pozvana da dođe na festival. Ona i Mirna bi to jako željele, ali je problem nedostatak sredstava. Nadaju se da će ipak nekako pronaći potreban novac. Za Opatiju im gotovo i nije potreban, pa će na Liburniji definitivno biti s velikim brojem svojih prijatelja. Ove se godine taj festival održava 15. put, a na njemu će se prikazati čak 20 dokumentarnih filmova.
Bez budžeta
- ‘Preko ruba’ je prvi film koji sam snimala, a on je na neki način moj poklon Mirni za njenu 25. godišnjicu plesanja u kazalištu. Jedan dan mi je pričala o tome kako joj se bliži 42. godina, kako kod nas nema beneficiranog radnog staža... U kazalištu nije bila obilježena ta godišnjica njenog rada, pa sam ja to željela učiniti na neki način. Predložila sam joj da snimimo dokumentarac, a ona se složila. Odmah sam se bacila na posao: napisala scenarij i nacrtala svaku scenu budućeg filma, jer sam točno znala što želim - kaže Vladimira, kojoj je asistentica bila prijateljica Ana Radmilović.
Pojašnjava kako je cijeli film nastao iz ljubavi i bez budžeta. Prijatelj Danijel Pek ponudio joj je svog montažera, koji je montirao film. Dio su snimali u Hrvatskom narodnom kazalištu, a ostalo u Zagrebačkom plesnom centru. Puna tri dana mala je ekipa radila na materijalu, a potom je on godinu dana čekao na Vladimirinu računalu. U međuvremenu je upisala i završila Školu dokumentarnog filma Restart, pa se s puno više znanja nego u vrijeme kad je materijal snimljen suočila sa svojim filmom. Na kraju, kaže, nije htjela baš ništa promijeniti.
- Nisam htjela da mi Mirna priča, nego da slike govore umjesto nje. Film je hommage jednoj balerini i kao takav je morao biti drugačiji. Mislim da sam uspjela u tome što sam htjela i činjenica da je film odabran za prikazivanje na oba festivala govori sama za sebe. Jako sam ponosna - kaže Vladimira, koja je nedavno imala premijeru još jednog dokumentarnog filma. Zove se “Mama, zašto plačeš” i priča je o njenoj životnoj borbi s depresijom. Dokumentarci su, čini se, nešto u čemu se pronašla - trenutno radi na prepravcima već napisanog scenarija za svoj prvi dugometražni film. Bit će to “Geni moje djece”, priča o pet generacija žena u njenoj obitelji, a u tome će joj pomoći Vinko Brešan.
Crvene špice
- Čini mi se da su filmovi objedinili sve ono što sam ja. Svirala sam klavir, bavila se slikarstvom i fotografijom, zanimaju me ljudi... Filmovi su kreativni i daju mi mogućnost da u njih unesem sve što znam. Najvažnije je da dolaze iz nutrine, da smo dali sve od sebe dok stvaramo i onda će sve ispasti dobro. Tako je bilo i s ‘Preko ruba’ - kaže Vladimira.
S njom se slaže i Mirna. Kaže kako joj je Vladimira dopustila da se posve unese u film. O tome govori i zanimljiv detalj - crvene špice. Ostale su joj od baleta Alisa, gdje je igrala Kraljicu herc. Odabrala ih je s ciljem, kaže, jer govore o njenoj ljubavi prema filmu “Crvene cipelice”. Odnosno, kaže, o ljubavi prema plesu i svojoj želji da nikad ne prestane.
- Tih dana dok smo snimali film, bilo mi je jako stresno. Doma sam imala kaos i to se vidi, odnosno, ja to vidim. Šminka čini čuda, ali kad sam ga nedavno opet pogledala, jasno sam sve vidjela. Ipak, bilo mi je drago i bila sam jako počašćena što ga je Vladimira odlučila snimiti - kaže Mirna.
Ona je prvakinja Baleta zagrebačkog HNK, ima 43 godine i nalazi se u onoj osjetljivoj dobi kada svi od balerine očekuju da napusti scenu. No, Mirna to ne želi jer je, kaže, u odličnoj formi i može plesati cijeli niz uloga.
Tijekom karijere plesala je apsolutno sve uloge u repertoaru, a publika je posebno pamti kao Klaru u “Orašaru”, koju je plesala punih 20 godina, potom kao zlu vilu Carabossu u “Trnoružici” i Kitri u “Don Quijoteu”. Plesala je još i Juliju, Swanildu, Jelu, Gamzati, Vragolastu djevojku... Osim svih najvažnijih uloga u klasičnom baletu, iza sebe ima i mnoge nastupe u neoklasičnim i modernim koreografijama, među kojima treba izdvojiti izvrsnu, nezaboravnu neoklasičnu Kraljicu Herc u “Alisi” te nastup u modernom baletu “Air”. Na sceni je tijekom karijere bila gotovo neprestano.
- Prije dvije godine slomila sam nogu, odnosno dio kosti stopala. Nakon toga mi je na probi ‘Bajadere’ iskočilo koljeno. No, samo mjesec dana nakon te ozljede bila sam u dvorani i vježbala. Tijekom cijele karijere nisam bila na sceni samo na porodiljnom i nakon što sam bila ozlijeđena u granatiranju Zagreba, tako da nisam imala nekih velikih problema koji bi me maknuli od plesa - kaže Mirna.
Uvijek je pazila na sebe, dodaje, a i očito je kako su joj predispozicije takve da nikad nije imala većih problema. Svjesna je, kaže, svojih ograničenja i pazi: tako zbog ozljede koljena više ne skače velike skokove, poput grand jetea, koje jako voli. Nedavno je ipak popustila pred iskušenjem i skočila - kaže da je osjećaj bio prekrasan. No, pazila je na doskok.
- Grozno je što nas se na početku karijere ne uči kako zaštititi tijelo, zbog čega mnogi moji kolege pate u kasnijoj dobi. Gledam neke kako skaču i tek sad shvaćam da sam i ja to tako radila - posve krivo. Ne osjećate posljedice godinama, no u kasnim tridesetima mnogima dolaze na naplatu - iskrena je Mirna. Kaže kako sve vježbe, na koje dolazi svaki dan, radi na špici. Premda je mnogima špica daleko teža od meke papuče, Mirna kaže da joj je jednostavnije tako odraditi vježbe. Tijelo se tako naviklo, objašnjava.
S osmijehom dodaje kako joj se čini da će plesati do sedamdesete jer je jednostavno takva. Hiperaktivna je: cijeli život radi za pet plesača, kaže, u neke je uloge uskočila doslovce ujutro na dan predstave. Iz kazališta je uvijek jurila kući, obitelji. Prije 14 godina počela se baviti izradom nakita za balet, među prvima je, nakon pokretanja studija, upisala trogodišnji Studij plesa, koji je završila u roku. Uvijek je davala maksimum. Zbog toga joj je sad teško kad vidi da je se promatra gotovo isključivo kroz prizmu njenih godina. Za svakog je umjetnika odlazak sa scene težak, no plesačima je “rok trajanja” ionako kratak.
Ponovno živa
- Ja nisam moje godine, ja sam balerina. Jasno, treba poštovati tijelo koje neke stvari ne može. Ne očekujem da plešem ulogu koju sam plesala sa 16 godina, kad sam došla u kazalište. No, tužno je da i dalje vježbam, a ne znam zašto. Može me se koristiti, puno toga još mogu dati, ali nemam priliku - objašnjava.
Zadnja joj je uloga bila u baletu Lea Mujića “Gospoda Glembajevi”, koji je premijerno izveden u svibnju. Nije bila tehnički zahtjevna - sve što treba je zapravo prošetati scenom u špicama. Ipak, ta ju je uloga obradovala.
- Na tren je sve opet bilo kao nekad. Bile su tu probe u dvorani, na sceni, priprema kostima, šminkanje, dulji ostanak u kazalištu. Opet sam bila živa, snažna, moćna. Izašla sam na scenu, bila sam pred publikom, dala sam emociju. To je ono što svakog od nas čini živim - kaže Mirna koja priznaje kako joj sve teže pada to što za nju, očito, više nema uloga. Nada se da će se to ipak promijeniti, a možda baš ovaj dokumentarac otvori to pitanje i potakne nadležne da ga konačno počnu rješavati.