Nedavno sam, posve slučajno, u ateljeu u kojemu je radio Edo Murtić na Zrinjevcu vidjela malenu maketu spomenika Josipu Brozu Titu koji je radio Antun Augustinčić. Čista i jednostavna plastika, Tito, smiren, čita. Sve je jednostavno i prepoznatljivo, a opet ništa udvornički i patetično (ruku na srce, Augustinčić je imao i spomenika Titu koji upravo odgovaraju ovom opisu). Treba se prisjetiti i Bakićevih spomenika.
Tito i Tuđman
U svakom slučaju, postoje pojedini dobri primjeri javne plastike posvećene Josipu Brozu. Sa spomenikom Franji Tuđmanu takve sreće nema. Do sada u Hrvatskoj nije podignut niti jedan, jedini dobar spomenik ovom političaru. Razloga je mnogo. Jedan od njih zasigurno leži u tome i da manji kolektivi vide lik ovog političara kao mitsko biće, kako se već tumačilo, te nema racionalnog pristupa tematici, većina onih kojima je bliska Tuđmanova politika žele vidjeti lik vođe, no upravo na jedan socrealistički način, koliko god to odbijali priznati. Pritom, nije samo riječ o osrednjim rješenjima. Mnogi su i nakaradni primjeri spomenika Tuđmanu podignuti, primjerice, u Grobniku, koji nazivaju i Tuđmanom u haljini, ili u Pridragi, gdje je lik golemog Tuđmana sa smiješnim naočalama. Svašta se oko spomenika Franji Tuđmanu u Kninu pričalo, o tome kako treba ljubiti zastavu i slične besmislice, umorili smo se već od priče o tom spomeniku, barem se tako činilo.
I mlađi razočarali
No, ako je suditi prema izložbi koja se danas otvara u HDLU, na kojoj su izloženi prijedlozi za kninski spomenik, ima još toga za reći. Ako je suditi po izloženih 19 radova, niti jedan ne bi popravio prosjek dosadašnjih. Izuzetak je – decentan rad Kažimira Hrastea. Na natječaj su pozvani ili su se javili, neki od najboljih hrvatskih mladih kipara, mnogi od njih su podbacili.