Nostalgija ili retromanija, posebice za 80-ima, ne jenjava. Svako toliko neki izvođač iz “zlatne pop dekade”, kako su 80-e sačuvane u našem kolektivnom sjećanju, vrati se na scenu ili revitalizira i restaurira ono što je činio prije tridesetak godina. Tako je i Martin Fry, danas jedini aktivni član nekoć novoromantične pop grupe ABC, odlučio snimiti nastavak albuma “The Lexicon Of Love” iz 1982. godine, jednog od najšarmantnijih, najukusnijih i najzavodljivijih pop albuma 80-ih u kojima je, unatoč općem sjećanju, bilo daleko više pop-gnoja negoli pop-genija. Ne, nikako mi se nisu smjeli dopasti ABC kao torijevski dendiji i poster-momci onakve Velike Britanije kako ju je zamišljala Margaret Thatcher, ali pomoći nije bilo jer Martin Fry je bio jedini koji je zasluživao da ga se naziva Burtom Bacharachom novog romantizma, doduše uz pomoć producentskog genija Trevora Horna. Kako god, ABC i njihov “The Lexicon Of Love” zbog prekrasnih orkestracija, seksepilnog glasa Martina Fryja i njegovog smisla za perfektne pop melodije uvijek bih stavio ispred Duran Durana, Spandau Balleta, Visagea i drugih junoša novog romantizma osim grupe Japan. Kako rekoh, malo je bilo boljih pop-albuma u 80-ima od “The Lexicon Of Love” koji je zajedno s albumom “Steve McQueen” Prefab Sprouta i “Tin Drums” Japana bio moj ultimativni slatki pop grijeh te dekade.
Ježi ga, prije koju godinu ponovo sam ga kupio na vinilu pa mi je njegov nastavak došao kao naručen, a sudeći po preslušanome, nešto slično ultimativnom pop grijehu mojih tinejdžerskih dana predstavljat će u ovoj dekadi “The Lexicon Of Love II” s kojim Fry podsjeća na vlastite dane ponosa i slave ili zlatno doba novog romantizma kao pop-struje koja je mnogo dugovala Davidu Bowieju i Brianu Ferryju. Nevjerojatno je da Fry i danas, tri i pol desetljeća nakon prvog albuma i ubrzo nakon oboljenja od Hodgkina, uspijeva bez osjetnog napora zadržati ne samo tako mladenački i seksepilan vokal - ponovo je podsjetio koliko mu Robbie Williams barem stilski duguje - nego i tako izvanredan smisao za melodije, aranažmane i meko pretapanje gudačkih orkestracija i sintisajzerskog zvukovlja, synth i baroque popa, nonšalancije neo-romantizma i zanatstva pop-perfekcije. Uza sve to, a u klasičnom stilu engleske gospode, Fry je nakupio ne samo zrelosti, dostojanstva i mudrosti nego i smisao za samoironiju i neodoljiv engleski humor, ali nije ga napustila ni ona prvotna želja za osvajanjem ženskih srdaca. Martin Fry, klasik pop glazbe bio, klasik pop glazbe ostao, makar i u razmaku od tri i pol desetljeća, premda ni albumi ABC-a realizirani između dva poglavlja “ljubavnog leksikona” nisu za baciti.