Kad god bih otišao na Springsteenov koncert, bio bih ispunjen energijom koja bi mi barem narednu godinu života činila podnošljivijom.
Pitao sam se, ako je meni tako, i to nakon samo jednog njegovog koncerta, kako li je tek Springsteenu koji svoj ritual “rušenja ove zgrade da bismo u njoj ponovo sagradili rock & roll crkvu” ponavlja i po stotinjak puta godišnje. Pitao sam se koji je razlog - mimo razumljivog uživanja u svirci, zarađivanju novca i održavanju statusa jednog od najvećih live izvođača svih vremena - zbog kojeg Springsteen uživo čini to što čini. Na taj način, i onda opet, i opet, i opet... Odgovor sam napokon dobio čitajući njegovu autobiografiju znakovitog i jedinog mogućeg naslova “Born To Run”, nastalu kroz sedam godina marljivog pisanja van turneja, snimanja albuma i drugih Bossovih poslova i obiteljskih obaveza.
Druga pravila
Naime, ako niste znali, Springsteen već više od pola života, a nedavno je proslavio 67. rođendan, boluje od depresije. Unatoč terapijama i lijekovima koje dobiva, koncerti koje održava njegov su ultimativni način borbe s tom gadnom bolešću, odnosno bijega od nje u jedan izmaštani, ali i - tko god je bio na njegovom koncertu, zna o čemu pričam - posve opipljiv i stvaran svijet u kojem vrijede neka druga pravila od onih pod čijim jarmom svakodnevno stenjemo. Sada znamo da i Bruce, ma koliko nam u to teško bilo povjerovati, stenje pod jednim takvim jarmom. Ne samo zbog tog jarma, nego i volje da ostane što više nalik sebi kakav je bio prije enormnih uspjeha, slave i popularnosti, Springsteen trajno ostaje i jedan od nas. Njegova priča, čak i ako je posve različita od naše, zapravo je priča milijuna i milijuna ljudi koje je svojom glazbom i pjesmama dotaknuo i osvojio. Jebi ga, ako Boss boluje od depresije, kako tek mi, obični smrtnici, možemo podnijeti život?
O svemu tome Springsteen izuzetno sočno i pametno promišlja u autobiografiji “Born To Run”. Ne znam bi li Jon Landau, kasnije njegov menadžer, a prije toga glazbeni kritičar koji je i njega i sebe proslavio rečenicom “vidio sam budućnost rock’n’rolla, njeno ime je Bruce Springsteen”, bolje izanalizirao što je tijekom 60-ih i 70-ih stvorilo jednog najvećih junaka i jednu od najtrajnijih ikona rocka. Pišući o svom sazrijevanju, Springsteen nudi osobni i osobeni uvid u Ameriku tih desetljeća, pretapajući nacionalnu i socijalnu s posve osobnom životnom pričom, stapajući probleme iz vlastite obitelji s neuralgijama američkog društva nakon idile čednih, bezbrižnih i ekonomski prosperitetnih 50-ih. To je činio u pjesmama, a sada to čini i s knjigom. Podjednako efektno, a ni u hvalevrijednom prijevodu Lade Furlan Zaborec i Dražena Čulića taj se efekt nije izgubio.
Saznat ćete, među ostalim, zašto je važno, i to često, ne samo zbog čuvanja vlastite glave nego i otpora ovom ili onom sistemu, huškačima i profiterima, prečuti poziv za regrutaciju. Ne, nije svaki rat pokret otpora, antifašistička borba ili potrebita revolucija, kao što u Springsteenovom slučaju to nije bio ni rat u Vijetnamu kao tipična imperijalističko-kapitalistička intervencija na tuđem teritoriju. Eskiviranje regrutacije ipak ga nije spriječilo da s vremenom postane i glas ratnih veterana poput od struka naniže oduzetog Rona Kovica, čija je knjiga kasnije poslužila kao predložak za film “Rođen 4. srpnja” s mladim Tomom Cruiseom u naslovnoj ulozi. Ne samo po takvom otporu, nego i po mnogočemu drugome, a što i sam analizira, Springsteen je jako blizak pokojnom Joeu Strummeru kojeg je izuzetno cijenio. U tom smislu “Born To Run” je i inteligentno napisana knjiga o rock i pop glazbi općenito, a ne samo o jednoj od njenih najvećih životnih priča koja je postala mitološkom i legendarnom koliko i postanak Elvisa, Beatlesa, Dylana i drugih najvećih kojima se Bruce iskreno i bez prenemaganja i danas divi. Dirljivo je čitati kako se osjećao između Micka Jaggera i Georgea Harrisona na pozornici Kuće slavnih rock & rolla. Do srži iskren, zato ga ljudi i danas vole, ali i proturječan pa ga istodobno možete pojmiti kao konzervativca i ljevičara, tradicionalista i buntovnika, kapitalista i radnika, demokrata i diktatora, rock & roll kralja i pučkog tribuna, seljačinu i sociologa te hodajuću kontradikciju koja vjeruje da je glazbom (bilo) moguće mijenjati svijet.
Priča o klincu
Springsteen “Born To Run” nije usustavio nekronološki poput “Kronika, Vol. 1” Boba Dylana (ili Neila Younga koji se u ne tako dojmljivom “Snu jednog hipija” više bavi aktualnim izumima nego talozima života), ali posrijedi su dvije najvažnije i najbolje ispisane glazbeničke autobiografije pa i šire od toga. Za treće mjesto neka se u toj areni bore Miles Davis ili Ray Charles sa svojim autobiografijama, no teško da će se itko više iz svijeta glazbe uspjeti primaknuti njegovoj razini pismenosti i gustioznosti kojom prepričava svoj životni put. Obično je prva trećina u kojoj saznajemo kako i gdje je naš junak odrastao, kako se kalio i kako se uspeo do svog trona najintrigantniji dio (auto)biografija. “Born To Run” u tome nije izuzetak, ali način na koji nas Springsteen uvodi u priču o klincu koji se i za američke prilike vrlo rano osamostalio i New Jerseyju iz kojeg je godinama crpio inspiraciju filmski je atraktivan, neodoljivo poetičan, izuzetno detaljiziran, a opet jako blizak većini ljudi koji će uzeti u ruku njegovu autobiografiju. Druga trećina, pak, donosi fascinantno prepričavanje najvažnijeg dijela njegove karijere, od sredine 70-ih do početka 90-ih, a posljednja trećina borbu s demonima poput depresije i promišljanje sebe kao supruga, oca i ostarjele rock zvijezde. Zbog toga ne dolazi do pada napona u njegovoj životnoj storiji, a što se inače često događa u glazbenim (auto)biografijama.
Novi Dylan
Neću vam prepričavati “Born To Run”, da vam ne pokvarim gušt, a ustežem se i od citiranja dijelova ove knjige, premda bih mogao barem jedan cijeli Jutarnji natopiti Bruceovim rečenicama, vrijednim vaše pažnje. Jednostavno, želim da se čisti od posredno stečenih dojmova suočite s ovom važnom i poučnom publicistikom. Sami otkrijte kako je Springsteen i uz koju glazbu s radija i gramofonskih ploča sazrijevao, kako je i zašto stapao rock & roll sa soulom; zbog čega je napustio dobro plaćene svirke kao izvođač tuđih hitova da bi se posvetio nikako plaćenim koncertima s vlastitim pjesmama; kako je strepio od izlaska pred Johna Hammonda koji je kao glavni skaut Columbia Recordsa prije njega otkrio Boba Dylana i Leonarda Cohena; kako se rješavao naljepnice “novi Dylan” koja je ubila mnoge kantautore prije i poslije njega; kako je s prijateljima i kolegama stvarao neponovljivi E Street Band i svoja remek-djela, naučio raditi najveličanstvenije koncerte s kojima se više - ovo govorim ja, a ne on jer je Bruce preskroman u svom uspjehu - nisu mogli mjeriti ni njegovi heroji Stonesi: kako je od malog talijansko-irskog luzera s ruba New Jerseyja u konačnici postao najveći američki heroj kojeg beskrajno obožavaju i s kojim se svakodnevno poistovjećuju milijuni ljudi diljem svijeta. Njegov životni put je epski, ali na svoj način i život svakog od nas.
Daleko od toga da je lagan kao čovjek, da jest ne bi ga zvali Boss, pa priznaje kako je upropastio više djevojaka i žena nego što je to želio, samo zato što se nije znao ili dao smiriti, sve dok ga jednom za svagda nije ugrabila Patti Scialfa o kojoj ispisuje bekrajno romantične retke. Često su ga teško podnosili čak i njegovi suputnici iz E Street Banda, a zamjera i on njima štošta. To je odnos velike ljubavi, ali i stalne napetosti. Deset i više godina nisu zajedno ni nastupali da bi se kasnije opet stopili u jedno, a način na koji piše o pokojnom Clarenceu Clemonsu ili Stevenu Van Zandtu natjerat će vam suze na oči. Fascinantno analizira ljudske karaktere, životne situacije, visoku politiku, slom ekonomije i rasap društva, baš kao i u pjesmama u kojima se često proteže motiv bijega od svoje postojbine i samoga sebe u pustolovinu i neko bolje sutra, ako takvo nakon burne i besane noći uopće postoji. Priznaje da je “noćario” i davao petama vjetra sve dok ga nije udomila Patti, bježao od oca koji ga je pasivno, ali ipak ugnjetavao i nepriznavao gotovo do svoje smrti, crnila New Jerseyja, nepodnošljivih obaveza, loših ljudi i loših ugovora, kuće koju godinama nije imao, uvijek s pogledom kroz šoferšajbu, ali i u retrovizor. Sada se opušta na motociklu, ali i uredno dolazi na svoju farmu, ponovo u New Jersey u koji se s familijom vratio iz stresne i zemljotresne Kalifornije.
Bijeg u nepoznato
Usto, tamo gdje niz rokerskih autobiografija gradi svoj momentum - put u raj narkotika, sunovrat u bezdan pa povratak iz ovisničkog pakla - Springsteen nudi posve drugačiji scenarij. Ispada da se rijetko kad pošteno napio, a droge u životu takao nije. Zauvrat, sumanuto je vježbao, kaže da je preveslao barem jedan Atlantik, možda kroz dizanje utega podigao i jedan Mount Rushmore u kojem bi netko jednog dana trebao uklesati i njegovu glavu, a pametno prosuđuje i kako su mu od mladih, lijepih leševa poput Morrisona ili Cobaina mnogo draži sjedokosi heroji koji znaju decentno starjeti poput Dylana ili Younga.
Reći će vam i da je kao autor posve sazrio tek kad je naučio u rock & roll ugrađivati poetiku country pjesama, poput onih Hanka Williamsa, koje su se bavile životima i problemima odraslih. Ispravno je smatrao kako i rock mora postati glazbom zrelih ljudi s nagomilanim životnim problemima, a ne samo mladenačka zabava koju bi trebalo prerasti nakon srednje škole ili fakulteta koji nikada nije ni pohađao. Bio je i ostao šljaker bez velike formalne naobrazbe, ali s instinktom za preživljavanje, nervom za društvene probleme, toplom dušom i iskrenim pjesmama kojima već preko 40 godina iznova i iznova napaja desetine ili stotine milijuna običnih ljudi diljem Zemlje.
Stvari koje smo o Springsteenu saznali iz knjige 'Born To Run'
1) Pola života boluje od depresije, i to tako snažne i gadne da nam je iz naše vizure, jer mi smo smrtnici, a on besmrtnik, to prilično teško pojmiti; sinapse, neuroni i seotonin na stranu, ako je tako njemu u rock & roll Panteonu, kako je tek nama galiotima u potpalublju?
2) Auto je naučio voziti tek u kasnim dvadesetima, a dotle su ga vozili frendovi ili je stopirao, zbog čega je postao i rock & roll verzija Jacka Kerouaca.
3) Kao izvođač tuđih hitova odrekao se nastupa za 3000 dolara na noć da bi za 30 dolara po koncertu počeo izvoditi vlastite pjesme, a bend ga vjerno slijedio u toj “samoubilačkoj” misiji.
4) Pjesme za album “Darkness On The Edge of Town” napisao je pod velikim utjecajem Hanka Williamsa i countryja kao glazbe za odrasle ljude u životnim nedaćama.
5) Znalo se da cijeni Joea Strummera, ali ispada da ga smatra bližim sebi od bilo kojeg drugog glazbenika i pjesnika, osim možda Dylana s kojim se ni ne usuđuje usporediti.
6) Možda mi je promaklo negdje ranije, ali nisam znao da je Springsteen kao mladić bio napaljeni surfer.
7) Imao je daleko više djevojaka nego se pretpostavljalo i po tome bio prilično pustopašan, a premda se znalo da nije ni primirisao drogama te da je godinama izbjegavao i alkohol, kako u njemu ne bi ogrezao kao njegov stari, ispada da je u povijesti rocka bio jedan od najčednijih velikana.
CD uz knjigu: kratki hod kroz karijeru
Autobiografiju “Born To Tun” Brucea Springsteena prati i novi kompilacijski CD “Chapter and Verse”, u prijevodu “Poglavlje i stihovi”, usustavljen tako da s relativno malim brojem skladbi “ozvuči” knjigu, odnosno tijek Bossove karijere od najranijih dana do današnjice. Najveći mamac za kolekcionare rane su demo-snimke njegovih prvih sastava Castillesa i Steel Mill, kad je Bruce s ekipom iz “kvarta” uglavnom svirao obrade tuđih hitova. Snimke na kojima se ukazuje poput hibrida garažnog rokera, rhythm & blues drmatora, gitarista koji zna i previše solirati te vatrenog soul pjevača, očekivano, nisu tehnički bog zna kako kvalitetne, ali ono najzanimljivije je da iz njih, osim možda iz autorske i stonesovki posložene country-rock balade “Ballad Of Jesse James” The Bruce Springsteen Banda, teško možete zaključiti da će nepoznati Bruce postati svemogući Boss. Čak i akustična “Henry Boy” ne nadaje da bi “mladi Bruce” mogao jednog dana postati velik poput “staroga Boba”. Ostatak albuma “Chapter and Verse”, logično nakon CD box-seta “Tracks” i debelo proširenih reizdanja albuma “River” i “Darkness On The Edge Of Town”, ne donosi ništa što nismo znali ili čuli, tek red dobro posloženih pjesama Springsteena od “Growin’ Up” preko “Born To Run,” Badlands” i “The River” do “The Rising”, “Long Time Comin’” i “Wrecking Ball”. Zgodan “gem” za konosere dok čitaju “Born To Run”, ali i one koji bi se prvi put mogli susresti s jednim Springsteenovim albumom.