U prvom glazbenom reality šou programu u Hrvatskoj, “Story SuperNova Music Talents”, 2003. godine Natali Dizdar bila je trećeplasirana, iza Rafaela Dropulića Rafe i Saše Lozara, ali je i četrnaest godina kasnije jedina iz kruga natjecatelja tog i sličnih programa koja je ostvarila solidnu pjevačku karijeru; ako u to ne ubrojite zasad kratkotrajan bljesak Nine Kraljić i početak smislenijeg povratka na scenu Saše Lozara na konto pobjede u drukčije koncipiranom reality šou programu “Tvoje lice zvuči poznato”. Zašto je Natali uspjela ostvariti i relativno uspješnu i relativno dugotrajnu karijeru dok neki drugi natjecatelji sličnih reality šou programa nisu pošteno ni počeli karijeru pjevača?
Odgovor se ne krije samo u maznosti i seksepilnosti njezina kremoznog glasa, premda njime, a to je jako atraktivno kod pop-pjevačica, uspijeva i na trećem studijskom albumu “Iluzije” biti pristupačna poput djevojke iz susjedstva i nedostižna poput pop-dive, krhka poput ranjene žene kojoj treba utjeha i zavodljiva poput femme fatale, melankolična i samouvjerena, putena i produhovljena. Beskrajno je lako zaljubiti se u takav glas, ali to je samo dio priče jer isti bi bio posve beskoristan da se ta dama već na prvom albumu “Natali Dizdar” (2005.) nije okružila potentnim autorima s kojima je i glazbenički i pjevački i stihovno “kliknula”, poput Cokija iz Jinxa, Beluhana iz Mayalesa, Viduke iz Kawasaki 3, pokojnih velikana Arsena Dedića i Boška Petrovića. Na drugome, “Pronađi put” (2009.), pak, surađivala je i s Bastijančićem iz En Face, Mirčetom iz Mayalesa, Šaranom iz Letu štuke i Darkom Rundekom.
Dok većina bivših reality šou natjecatelja nije kadra pisati i skladati vlastite pjesme pa uz odabir pogrešnih suradnika zastanu na Warholovih “petnaest minuta slave”, Natali je i na “Iluzijama” okružena s nekima od hvalevrijednih spomenutih autora, a i sama iznova daje autorski doprinos na albumu koji je ne samo u današnjim hrvatskim, nego i u svjetskim relacijama vrlo ukusan, cjelovit, unatoč stilskoj raznolikosti te organski za razliku od suvremenih štanc-mašina sve prizemnijih, neukusnijih i glupljih pop-hitova.
Producenti Jura Ferina i Pavle Miholjević - uz znatne doprinose drugih pomno odabranih glazbenika, poput Vlade Mirčete za gitarom i basom, ujedno koautora “Simbola za sunce” Mayalesa, ponajboljeg rock-albuma ove godine - efektno su stopili novije trendovske odrednice u stilu modernijih producentskih zahvata Danger Mousea i Marka Ronsona s onim klasičnijim u stilu Bernarda Butlera, Paula Epwortha i Dana Auerbacha pa se na “Iluzijama” nježno grle psihodelični, baroque i chamber pop, soul, reggae, funk i surf te niska drugih bisera. U takvom sklopu obrada “Out Of Time” Blura i “Pills” kao engleska verzija uvodne “Nećeš me, zar ne” zvuče poput zgodnog bonusa. Već je i prije bilo naznaka, no sada je posve jasno da u današnjoj pop-glazbi Natali Dizdar gotovo perfektno igra rolu koju je u zabavnoj glazbi 60-ih i 70-ih imala Gabi Novak.