BALERINA BUNTOVNICA

Bila je lijepa, divlja, superstar. A umalo smo je zaboravili

    AUTOR:
    • Sanja Romić

  • OBJAVLJENO:
  • 13.08.2010. u 08:26

Premijera ‘Odiseje plesačice’ bit će u veljači u New Yorku, na najvećem američkom plesnom festivalu Dance on Camera

Obećala sam majci da ću ispričati njezinu priču. Opirala sam se godinama. Bila je beskrajno zahtjevna. Da nisam pazila, njezine bi me potrebe proždrle. Ali na kraju sam joj to obećala. I to me odvelo natrag, na rijeku koju je voljela, u grad na rubu Save, gdje Hrvatska sreće Bosnu. U čarobno kazalište u srcu Hrvatske. U njemu je s pet godina postala zvijezda. Sa sedamnaest kulturna ikona. Prognanica u dvadeset i prvoj. Zanimao me put koji je mladu plesačicu s ruba zapadnog svijeta odveo do slave najveće balerine svoga doba”. Tako priča Mijina kći Maria Ramas na početku dokumentarnog filma koji upravo dovršava. Ispunjeno obećanje slavnoj majci nije samo emotivni detalj njihova odnosa. Film “Odiseja jedne plesačice” dirljiva je poruka slavnih baletana, koreografa i prijatelja baletnoj divi koja je živjela hrabro, glamurozno, nesputano, ali je, iako joj se klanjao cijeli svijet, uvijek u sebi strahovala da će je zaboraviti. Umrla je uvjerena da se njezino tužno proročanstvo ispunilo. Maria Ramas je, zbog svoje majke ali i zbog nečega većeg od njih obje, nečeg što ne izgovara ali se vidi u njezinu filmu, odlučila ispraviti taj sudbinski nesporazum.

Kreativnost za umjetnika nikada nije samo stvar izbora. Život Mije Čorak Slavenske, prve Hrvatice koja je postala primabalerina zagrebačkog HNK, i jedne od 10 najvećih balerina 20. stoljeća, bio je u znaku kreativnih, zrelih misli, i vještog svladavanja najtežih plesnih koraka. No, da je, gledajući ukupnost njenog života, zaista jasno kako on zaslužuje i filmsku obradu, postaje nam itekako jasno kad vidimo samu najavu dokumentarnog filma o velikoj umjetnici..

Te se zadaće prije šest godina ozbilno i temeljito prihvatila njezina kći Maria Ramas. (Pojavio se 2004. i dokumentarac Jakova Sedlara pod nazivom “Slavenska Nostra”, kao rezultat redateljeva razgovora sa 87-godišnjom Slavenskom u njenom tadašnjem domu u Westwoodu, u L.A.-u.)

Ovih nam je dana Maria Ramas potvrdila da posao na filmu “Odiseja jedne plesačice” privodi kraju.

Dokumentarni film koji je 63-godišnja profesorica na UCLA-u režirala zajedno s Kate Johnson i Michaelom Masuccijem sniman je u Zagrebu, Slavonskom Brodu, Parizu, New Yorku i L.A.-u, a premijerno bi trebao biti prikazan u veljači u njujorškom Lincoln centru, u sklopu najvećeg plesnog festivala u SAD-u Dance on Camera, u dijelu njegovog programa “Tramvaj zvan čežnja”. Ima tu, dakako, i posve namjerne simbolike: kada je u baletu po njegovom komadu dramatski nabijenom interpetacijom legendarne Blanche Dubois očarala i samog Tennesseeja Williamsa, slavni pisac Slavensku je proglasio svojom “najboljom Blanche”, po čemu je ona zapravo i danas najpoznatija.

- Počela sam razmišljati o filmu nakon majčine smrti 2002. Obećala sam joj da ću to napraviti jer je nju brinulo da je se nitko neće sjećati. Osobito joj je smetalo što je se ne sjeća nitko u Hrvatskoj - priča nam Maria Ramas koja film o svojoj majci potpisuje kao producentica, scenaristica i redateljica.

Iako je najprije mislila objaviti samo majčine memoare koje je ona dovršila još osamdesetih, promijenila je taj plan kad je, kako kaže, pogodila “zlatni rudnik”.

- Kad sam pronašla brdo starih, originalnih plesnih snimaka o Slavenska-Franklin baletu snimanih ručnom kamerom iz pedesetih u našoj garaži, za koje se smatralo da su nepovratno izgubljene, shvatila sam da je to dobar početak da se nauči nešto o njenom baletu, ali i njoj samoj. Puno je onih koji su nam pomogli raditi ovaj film. Ekstenzivnu kolekciju materijala imala je i moja majka. Trenutno smo u završnici, prikupljamo još neke arhivske materijale, raščišćavamo autorskih prava, a kompozitor i aranžer dovršavaju glazbu.

Slavenska, za koju je Emil Šandor 1932. napisao da “u sebi ujedinjuje helensko-fidijsku liniju i lagani prpošni šarm floridskih flapera”, svoje zadnje dane nije provela u vili s jezerom i labudovima u Tarzani, gdje je 37 godina živjela u skladnom braku s čovjekom za kojeg se udala iz ljubavi, Austrijancem Kurtom Neumannom. On je bio ljevičar, član pokreta otpora protiv Hitlera, i doktor političkih znanosti i ekonomije. Poput nje, bio je i emigrant, i jedno vrijeme radio je kao menadžer njezinih trupa - Slavenska Tihmar, Slavenska Variation Ballet i Slavenska-Franklin Ballet. S njima je balerina putovala, bila menadžer, za njih koreografirala, dizajnirala kostime…



- Vilu smo prodali neposredno prije majčine smrti, ali ne zbog filma nego zato što je njoj bila potrebna 24-satna njega - ističe Maria Ramas, koja se pak odlučila za kudikamo mirniji život od svoje majke.

- Moja majka je ustajala u 4 ujutro, nakon toga bi popila šalicu kave, i ne bi stala sve do 8 navečer. Tad bi večerala steak, pečeni krumpir i šparoge, svoje omiljeno jelo, na koncu bi iskapila čašu whiskeya, i onda pala kao mrtva na krevet. Imala je više energije od bilo koga koga sam poznavala. Uživala je u održavanju vrta, podučavala je balet na dva univerziteta, nakon čega bi se vraćala kući i onda opet uređivala vrt i pripremala večeru. Kuhati ju je naučio moj otac. Naša je kuća uvijek bila puna ljudi: dolazili su njeni studenti te jako često James A. Doolittle i Jimmy Starbuck (šef Ballet Russe de Monte Carlo) te prijatelji koji bi prolazili kroz grad. U vrtu je organizirala ljetne partyje na kojima se pio punch i margarita, a tri sata nakon toga su svi bili razbacani po vrtu ili u bazenu… Da, dobro se provodila, i nije je u tome sprečavala tjeskoba što je nije priznavala njena zemlja, ili što nije bila Amerikanka, zbog čega je ni ovdje nikada nisu slavili, ili pak zato što nije mogla naći sponzora za trupu, jer u SAD-u umjetnik nema potporu države - priča o majci Maria Ramas.

Nije željela napuštati dom, pa čak ni kad su stalni dolasci i odlasci gostiju za nju postali preteški.

- Kada sam joj rekla da sam joj našla mjesto blizu UCLA-a u Westwoodu koje drže jedna profesorica i odvjetnica, ta ideja joj se nije svidjela, no nakon dva tjedna bila je uistinu sretna - tvrdi Maria.

Ona, pak, svoju strogu baku Hedu, koja je imala najveći utjecaj na razvoj majčine karijere, i zbog koje je ona počela plesati kada su joj bile samo četiri godine, pamti kao divnu osobu.

- Kao što to obično biva sa strogim majkama, Heda je prema meni bila divna kao baka, jer nije imala nikakavih očekivanja. Ja joj nisam trebala poboljšati kvalitetu života, dok moja majka jest. Ne govorim hrvatski, i zbog toga sam pomalo ljuta na svoje roditelje koji su međusobno govorili ruski, hrvatski, njemački, francuski i engleski. Bilo mi je 6 mjeseci kad su kupili jedan stari autobus. Tata je bio vozač i menadžer trupe, a ja sam bila odostraga u kolijevci. Kada je došlo vrijeme da budem s majkom, članovi trupe su me prenosili s ruke na ruku. Putovala sam dok nisam krenula u školu. Bilo je odlično, još uvijek to volim, samo me stavite u auto i mogu ići bilo gdje.

Baš kao i njena kći, i Mia Slavenska je bila spremna ići bilo kamo za svoju umjetnost. Vrlo rano je shvatila da svijet može razumjeti samo kroz pokret. Sreću je pronalazila kroz stvaranje i podučavanje kojima se nije mogla baviti u svojoj zemlji, gdje je primabalerina postala s nepunih 18 godina (u tadašnjem Narodnom kazalištu).

Nakon kritički intoniranog članka u Jutarnjem listu 22. kolovoza 1935., u kojem izražava nezadovoljstvo stanjem u baletu i iznosi ideje za njegov napredak, uprava joj ne produljuje ugovor za sezonu 1935./36., čime zapravo počinje njena duga odiseja bez povratka. Da stvar bude ironičnija, uprava kazališta nije pristala na 6000 dinara mjesečno koliko je Mia Čorak zahtijevala za sebe i za partnera. Naime, to je bilo kudikamo manje nego što su neki gostujući umjetnici u to vrijeme dobivali za jednu večer nastupa. Neposredno prije odlaska Mia Čorak igra svoju posljednju predstavu, u punom kazalištu, koja koincidira sa 5. obljetnicom smrti Ane Pavlove. Na Plesnoj olimpijadi u Berlinu, gdje osvaja prvo mjesto, uzima ime Slavenska. Nakon toga je za partnericu u kreaciji novog baleta “Trijumfalni David” (prosinac 1936.) zove veliki Serge Lifar, a 1937. angažirana je za snimanje plesnog filma “Smrt labuda”. U uvodu tog filma navodi se da se u njemu predstavljaju tri zvijezde tadašnje pariške scene: Yvette Chauvire, Janine Charat i Mia Slavenska. Upravo zahvaljujući Slavenskoj, tad 11-godišna Charat dobila je ulogu Rose Souris. Od Slavenske je, naime, velika francuska balerina puna dva mjeseca primala poduke iz tehnike, kojom Lifar prije toga nije bio osobito zadovoljan.

Ono što je uslijedilo, samo je ubrzalo odlazak Mie Slavenske u SAD, gdje je dobila državljanstvo 1947. Nakon što joj je Arnold Meckel, njezin pariški menadžer, dogovorio nastup na pariškoj izložbi 1937. njega u zadnji čas zaustavlja jugoslavensko veleposlanstvo. Argument je bio da je Mia premlada da predstavlja zemlju, no novcem koje je veleposlanstvo isplatilo Meckela (tadašnjih 100.000 franaka), on joj organizira nastup u Salle Pleyellu. Zagrebački tisak potkraj 1939. pokreće kampanju da je se imenuje šeficom baleta umjesto Margarite Froman, njezinom povratku nada se i ravnatelj opere Krešimir Baranović, no ona je već vezana ugovorom za Ballet Russe od 600 dolara (35.000 dinara) mjesečno, i putuje po Americi…



Zbog uspjeha u Parizu, Slavenska dobiva ponudu da glumi u “Smrti labuda”, a kada njezin menadžer izvrši samoubojstvo, pridružuje se kompaniji Ballet Russe, da bi kasnije s Fredom Franklinom osnovala trupu.

- Potpisala je ugovor za Ballet Russe na engleskom jeziku koji nije govorila, tako da nije mogla ni o čemu pregovarati. Moja se majka morala jako boriti da bude viđena nekoliko prvih sezona, a to je bila trupa ruskih emigranata, u kojoj je čak i Marc Plat morao svoje ime promijeniti u Marc Platoff... Tad je, drugim riječima, u Ballet Russe postojala ruska i američka klika, i moja majka, koja je imala samo sebe i svoju majku. U to vrijeme si morao nastupati svake večeri, a ne samo jednom ili dvaput tjedno, da bi bio zvijezda. Bilo joj je teško.

Mnogi bivši studenti govore o njoj i u ovom našem filmu. Nju nije zanimalo iz koje kulture ili rase tko potječe, već možeš li plesati. Maria Tallchief, koju smatraju najvećom američkom balerinom 20. stoljeća, bila je američka Indijanka, a moja majka joj je omogućila prvu audiciju za Ballet Russe, jer je u njoj nešto vidjela. Bila je vrlo otvorenih pogleda, i jako sretna da može dijeliti ono što ima. Imala je savršen osjećaj za estetiku u svakodnevnom životu, za dobru hranu, stvaranje hramoničnog okruženja, rušila je zidove po kući, izrađivala stolove, stolice… Posjedovala je i tu praktičnu stranu - kaže Maria Ramas.

- Iako nije pratila politiku, pratila je borbu za nezavisnost. Pronašla sam poglavlje u njezinim memoarima gdje govori o tome da će Hrvatska biti neovisna. Uvijek se nazivala Hrvaticom, tako da je oslikala i ormariće u mojoj dječjoj sobi lutkicama u narodnoj nošnji, u stilu Maximiliana Vanke. No, nije se nikada htjela vratiti jer je, ja mislim, bila uzrujana zbog onog što se dogodilo. Jedino što s tim u vezi u svojim memoarima spominje jest da Margarita Froman nije htjela da ona pleše, i da je nakon toga otišla.

Slavenska je umrla 5. listopada 2002. u 88. godini života, u L.A.-u, u kojem se skrasila sa 53 godine. Nadživjela je supruga za gotovo dva desetljeća.

Maria Ramas nikada prije nije radila ni na jednom filmu i kaže kako je samo nastojala da priča bude ispričana onako kako bi to željela njezina majka.

- “Majka i kći mire se s prolaznošću u umjetnosti i životu”, rečenica koju izgovaram na početku filma, najavljuje moj pokušaj da postignem ono što nije mogla moja majka: prihvatiti da vrijeme teče dalje. Znate, Isadora Duncan jednom je rekla: “Moja je umjetnost bila cvijet jedne epohe, ali sada te epohe više nema”. Sve počinje mojim dolaskom u Hrvatsku gdje upoznajem Dinka Bogdanića, Zvonka Podkovca i Maju Đurinović, s namjerom da vidim sjeća li je se netko ovdje. Paralelno s njihovim izjavama teku majčina sjećanja na njeno djetinjstvo i ljeta u Brodu, koji je obožavala, jer je mogla slobodno trčkarati naokolo s prijateljima, a da ju majka ne tupi strogim režimom kakav je imala inače. Potom postaje kulturni simbol velikog buđenja tog vremena, zbog čega upada u nevolje jer joj zabranjuju nastupati. Slijedi epizoda s Olimpijadom u Berlinu, i onda Pariz te početak rata i njen odlazak u SAD, gdje najprije pleše za Ballet Russe, a potom osniva trupu Slavenska-Franklin i radi famozni mjuzikl “Tramvaj zvan čežnja”. U trećem dijelu se opisuje moj povratak u Hrvatsku 2005., kada prenosim njezine posmrtne ostatke na Mirogoj. Kad sam 2004. prvi put stigla u Brod, i pronašla njenu kuću s plaketom, počela sam osjećati stvarnu toplinu prema Hrvatskoj. U ovoj zemlji ne slavimo kulturu na isti način jer ovdje ljudi imaju kratko pamćenje. Više se nitko ne sjeća Nurejeva, ili stvari od prije 20 godina. No, Mia je veliko ime u ovdašnjoj plesnoj zajednici. Na koncu, još 1943. kritičar New York Timesa John Martin je u članku “Top ranking ballerinas” uvrstio moju majku na popis velikih, uz bok s Aliciom Markovom i Margot Fonteyn. Za ovaj film smo 2007. dobili i financijsku podršku našeg najvećeg sponzora, National Endowment for the Arts.

Dok produkciju dokumentarca potpisuju Douglas Turnbough, i Ted Sprague, inače, brat glumice Blythe Danner, osim Marie Ramas za režiju su zaslužni Kate Johnson i Michael Masucci. Autori su inače poznati po avangardnim filmovima, video i suvremenom artu. Kate Johnson radila je, primjerice, dizajn, montažu i grafike za Tonyja Blaira, Mariu Shriver, kraljicu Raniu, Muhammada Yunnisa, dalai Lamu, Jane Fonda. - Oni rade stvari koje su na granici, a koje su mi oduvijek bile zanimljive - pojašnjava Maria izbor suradnika.



Otkako se u svojim ranim dvadestima preselila u L.A. te ondje uspjela magistrirati, doktorirati i postati direktorica za film i projekte oralne kulture na UCLA-u, Maria Ramas danas je po mnogočemu alter ego mlade, nadobudne umjetnice koja je nekoć sanjala o karijeri u show bisinessu. Kći jedne od naših najboljih interpretkinja umjetničkog plesa bila je kratko u braku, odgojila je dva kumčeta (godchildren), a danas smatra kako joj je jedna od najboljih odluka u životu bila ona o napuštanju svijeta estrade i pop umjetnosti.

- Kao tinejdžerica i u ranim dvadesetima pisala sam pjesme. Jednom sam dobila mononukleozu zbog koje sam morala dva mjeseca ostati kod kuće, pa mi je mama kupila gitaru. Odlučila sam da ću isprobati sreću u New Yorku pa sam s kolegicom Lily osnovala duet Lily and Maria. Bilo je to nešto poput ženskog Simona i Garfunkela. Za Columbia records smo snimile album “Ismeme-Jasmine”, koji je danas underground klasik. Zatim je jednog dana mafija preuzela sve “actove” našeg menadžera. Imale smo ugovor da napravimo sljedeći album, ali ja sam tada rekla Lily da imam loš predosjećaj. Bojala sam se da ćemo, ako ostvarimo hit, završiti poput Franka Sinatre kojeg je u L.A.-u kontrolirala mafija. Rekla sam Lily da mislim da je najbolje da se otamo izgubimo. To je bila dobra odluka - kaže danas Maria Ramas, koja je svojedobno bila i članica anitratnog pokreta i pokreta građanskih prava.

- Bila sam sve to. Politička osoba koja je u tom svijetu odrasla. Prije Woodstocka je postojao Summerstock, a kada sam ondje odlazila svi smo se družili u jednom caffeu u koji je onda počeo dolaziti i Bob Dylan. Bila sam vrlo neovisna i počela sam pušiti onog ljeta kad sam otišla na ljetni seminar iz teatra na Carnegie Institute of Technology, jer sam htjela postati glumica (pa sam onda ipak postala pjevačica). Kada mi je bilo 23 i kad sam se preselila u L.A., majka i ja smo otišle na večeru i ona mi je tad rekla: “Čuj, stvarno je istina, pušenje izaziva rak”. Tad sam pušila dvije kutije dnevno. Ugasila sam cigaretu i onda je ona učinila istu stvar. Iza toga tri dana nisam išla na posao, a ona je otkazala sve svoje obaveze da provede to vrijeme sa mnom.

Velika prisnost s majkom bila je posebice izražena pred kraj njena života, kad je, priča Maria Ramas, Slavenska patila i od velike nostalgije za Hrvatskom. Iako je slavnu umjetnicu pozivao i Tito, nudivši joj posao ravnateljice zagrebačkog baleta u šezdesetima, ona se tom pozivu nije nikada odazvala, ne želeći riskirati nemogućnost izlaska iz zemlje.

- Imale smo normalne sukobe, o njima ne govorim u filmu, oni na kraju balade nisu ni važni. Najveći problem mi je bio prihvatiti njezinu preokupaciju umjetnošću i sobom nauštrb drugih stvari, kao i njezino odbijanje da se na bilo kakav način politički angažira, što ja kao članica anitratnog pokreta šezdesetih nisam mogla prihvatiti. Mislim da je osjećala da je politika bila opasna stvar, nešto što ju je povrijedilo. A bila je i umjetnica, u to je potrebno uložiti mnogo energije, i potom ne ostaje mnogo vremena za druge stvari.

‘Stroga baka Heda i dobra majka Mia’

- Žene u obitelji moje majke imale su urođen umjetnički talent. Majka mamine majke imala je glas za operete, a njezina je sestra bila pijanistica. Ona se nije mogla baviti klavirom jer za to nije bilo novaca pa je davala satove i tako preživljavala u Brodu - priča Maria Ramas.

- Nekada su bakini bili bogati, ali je bakin otac izgubio taj novac. Heda je tad osjećala da je izgubila društveni status, a navodno nije bila nešto talentirana pa je to za nju bio izvor velikih frustracija. Kada je shvatila da moja majka ima talent za balet, ona je svu svoju energiju usmjerila na to da od nje napravi zvijezdu, i da ima kontrolu nad njenim životom. Prema njoj je bila vrlo stroga, dok se prema meni ponašala upravo suprotno. Puštala me na miru, i to na način koji me ljutio. Pitala sam se kako nije obraćala pažnju.



Blythe Danner kao Mia

- Ted Sprague, jedan od naših producenata, inače je plesač, a bio je i student moje majke. On je brat glumice Blythe Danner i jednog dana me je upitao kako bi bilo da Blythe bude glas Mie Slavenske. Odgovorila sam da bi to bilo super ako je ona u stanju odglumiti njezin akcent. Najprije smo joj pokazali trailer. Blythe je na njega reagirala vrlo pozitivno. Onda smo ju pozvali u studio gdje smo joj pokazali još materijala i to je bilo to. Još nismo snimali, navjerojatnije će to biti u rujnu, ali ne brinem se. Mislim da će Blythe odlično odraditi posao - kaže Maria Ramas. Mladu Miju glumi njena rođakinja Iva Galović.

Mia o baletu

- Plesala sam muziku. Sjećala bih se koreografije po muzici, i otplesala bih rolu na 3 ili 4 različita načina, ovisno o glazbi - rekla je u filmu “Ballet Russe” Mia Slavenska, naša najveća primabalerina 20.st., koja je u o plesu i onome što čini pokret lijepim, često govorila za novine, na filmu, pred svojim studentima, prijateljima, u krugu obitelji…

- Lijep pokret je efikasan, jednostavan, a u svjetlu današnjih trendova važno je da se pokret previše ne udalji od onoga što je prirodno za tijelo, jer on tada prestaje biti estetski zadovoljavajući. U plesu su bitni skeleteni mišići, a ne oni vanjski, a vrlo je važno i držanje. Težina je suprotno od onog što o njoj mislimo: ako želite biti lagani, morate znati koristiti težinu, a ako želite skočiti visoko, važno je kako ćete “ući” u pod, kakav je plie - isticala je Mia Slavenska.