Nedavno smo i u Zagrebu na koncertu u Boćarskom domu Zrinjevac mogli čuti i vidjeti zašto je londonski indie-electro trio The xx toliko zacimao publiku i kritiku s debijem “xx” (2009), zasad posljednjim važnim prvijencem onoga što kolokvijalno nazivamo britanskom rock glazbom. Kako na tim albumima, tako i uživo, The xx bez problema uvezuju ne baš lako uvezive niti post-punka i suvremenog R&B-a, indie-rocka i dubstepa. Gledajući ih, nisam se mogao oteti dojmu kako bi taj trio mogao postati nešto poput New Ordera za 21. stoljeće, a čini mi se kako je treći album “I See You” iskorak u tom ili nekom sličnom smjeru.
Naime, debi The xx-a bio je izuzetno ukusan i artistički dotjerano dijeli u pohvalu minimalizma i vrlo slušljivim, ali ipak eksperimenata koji su počivali na iskustvima post-punka iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina.
U tom periodu moglo se konstatirati da su The xx bliži Joy Divisionu nego New Orderu dok je najdopadljivije bilo da nisu ni pokušali imitirati uzore nego ponuditi nešto stvarno novo u post-punku, a što je oduvijek i bio osnovni “drajv” jednog od tri najavangardnija žanra u povijesti popularne glazbe.
Daleko od toga da na “I See You” nema trenutaka u kojima The xx nastavljaju tražiti nove puteve ili ponovo istaknuti tišinu kao izuzetno važan sastojak glazbe. Ništa ni sada nije previše nagužvano, prezasićeno ili kičasto u njihovoj zvučnoj slici, no posrijedi je ipak bitno drugačiji album od tihog i krajnje nenametljivog “Coexist” (2012) na kojem, realno, nisu ponudili ništa bitno drugačijeg u odnosu na “xx”. “I See You”, pak, ima bitno drugačiju namjenu.
Zreliji slušatelji mogli bi zaključiti kako The xx sada pokušavaju i uspijevaju zaigrati još plesniju pop igru kakvu su sredinom 80-ih, nakon mračnijih ranih albuma, zaigrali The Cure i New Order. Za to je vjerojatno najzaslužniji Jamie xx koji je ostvario i solidnu karijeru DJ-a i producenta dočim su se gitaristica i pjevačica Romy Madley Croft te basist i pjevač Oliver Sim, uspijevajući zadržati vlastitu emotivnost i prepoznatljivost, još više otvorili njegovim iskustvima sakupljenim na susjednim “pašnjacima”. Rezultat je prilično zadivljujući premda sam nakon ne baš sjajnog singla “On Hold” bio skeptičan.
Ako je spomenuti sugerirao da The xx kreću u pravcu nemuštog stapanja indie-rocka i elektronske plesne glazbe u stilu posljednjih radova Coldplaya, “I See You” kao jaka cjelina potvrđuje da jedan singl ipak ne čini album. Dapače, The xx ukazuju da elektronska plesna glazba može biti inteligentna, ukusna, uzbudljiva i emocionalna, pa čak i melankolična i tugaljiva, Osnovna nit novog izdanja trija The xx da su na plesnom podiju i danas, kao nekoć, ipak moguće osobne drame, strahovi i razočaranja, a ne samo kratka, jeftina i prolazna euforija. Darkerski disco, reklo bi se.