Unatoč dugoj krizi diskografske industrije i nezaustavljivom globalnom padu naklada, uspješne priče s novim akterima popularne glazbe i danas su moguće. Još prije šest godina Bastille je bio tek anonimni kolektiv s takozvane mixtape scene da bi tri godine kasnije, zahvaljujući singlu “Pompeii”, njihov debi album “Bad Blood” jurnuo prema respektabilnoj tiraži od četiri milijuna primjeraka čija je osmina sa statusom zlatne ploče ostvarena u Americi, a to je za bilo koji britanski bend danas fenomenalno. Ako je to i bilo iznenađujuće, drugi album “Wild World” Bastille, pod liderstvom 30-godišnjeg Dana Smitha, ovog je tjedna izravno uletio na prvo mjesto britanske liste najprodavanijih, premda ni jedan singl s tog izdanja nije dospio visoko kao “Pompeii” ili “Of The Night”. Slična stvar dogodila se u protekle tri-četiri sezone s Disclosure i Rudimental koji su prošle godine nastupili na INmusicu, odnosno s grupom The 1975, a uz usporedivu uspješnost spomenuti s Bastille dijele i stilske srodnosti. Svi iz toga kvarteta igraju na podiju EDM-a, ali se predstavljaju poput indie-rock sastava, a za mlađu publiku danas predstavljaju i nešto poput 2.0 verzije New Ordera ili Stone Rosesa za 21. stoljeće.
Pitanje je dobacuju li spomenuti kvalitetom dalje od disco-pop gulaša Scissor Sistersa ili indie-dance sataraša MGMT-a, ali Englezi ponovo mogu Amerikance podučiti kako se lansiraju novi bendovi, a Dan Smith od momka koji slaže kompilacije prometnut je u jednog od hitmejkera svoje generacije. Gotovo sve na “Wild World” jako je prepoznatljivo, a plesni beatovi iz EDM, R&B i hip-hop glazbe tehnički su vješto podloženi pod stadionske power-pop i arena-rock refrene kojima Smith obrazlaže zašto ga je uspjeh natjerao da posumnja u sebe.
U najdojmljivijoj skladbi “The Currents” pozabavio se neprobavljivim i opasnim populizmom Nigela Faragea i Donalda Trumpa koji pod parolom borbe za opće dobro gledaju samo svoju guzicu, ali i Bastille s dance-pop populizmom često ne dobacuju dalje od stilske gimnastike koju zaboravimo čim dođemo do konca albuma. U tom smislu, šteta je što “Wild World” nema više refleksivnijih i intimnijih pjesama poput “Two Evils”, nastale i po Depeche Mode recepturi uporabe spaghetti-western gitare, dok “Send Them Off!” zvuči poput igre s puhačima Kanyea Westa, a zaključna “Winter Of Our Youth” reanimira zvuk basa Petera Hooka. Ipak, previše puta na jednom albumu Bastille zvuče kao da iz dance-popa u stadionski rock ulaze na isti način na koji Coldplay iz alter-rocka ulaze u plesne matrice. Neuvjerljivo, dakle, ali to neće biti prepreka da Bastille već naredne godine ne osvanu kao jedan od headlinera Glastonburyja i drugih najvećih festivala.J