KLJUČNA SNIMKA

DYLANOV PUNK PREVRAT IZ 1966. GODINE Kako je elektrifikacijom transformirao rock & roll

American folk singer and songwriter Bob Dylan talks to the press in London. (Photo by Evening Standard/Getty Images)
Getty Images

Prijepori oko Nobelove nagrade za književnost Dylanu su se stišali, a njegov bootleg serijal trenutno “u mirovanju”, no ako ste pomislili da će i ova zima proći bez jednog Bobovog izdanja “iz povijesti” ipak ste se prevarili

1965. godine Dylan je održao kontradiktoran nastup na Newport Folk Festivalu gdje je publiku prenerazio električnim setom što je za folk poklonike bio smrtni grijeh. Ta ga je sjena dopratila i do britanskog tla na kojem mu je neki puristički nastrojen mladić, konkretno u mančesterskom Free Trade Hallu, tijekom električnog seta, a prije izvedbe “Like A Rolling Stone” dobacio da je Juda. Dylan mu je odvratio da mu ne vjeruje jer je lažov i naložio The Hawksima, koji će ubrzo postati The Band, da do konca tog drugog, električnog dijela koncerta sviraju još glasnije.

Taj nastup, održan 17. svibnja 1966. godine, objavljen je 1998. godine kao “The Bootleg Series Vol. 4: Bob Dylan Live 1966” i time napokon pravilno atribuiran kao snimka nastupa iz Manchestera. Neko se vrijeme, naime, a prije te službene objave, “ispod stola” ista snimka tržila kao nastup iz londonskog Royal Albert Halla.

Da ne bi više bilo zabune sada se ovaj zapis, snimljen 26. svibnja 1966. godine, naziva “The Real Royal Albert Hall 1966 Concert”. Time možete jednostavno usporediti nastupe iz Manchestera i Londona, a da ne preslušavate svih 36 zapisa iz istodobno objavljenog, obimnog box-seta “The 1966 Live Recordings”. I samo iz te usporedbe možete zaključiti kako je Dylan već 1966. godine varirao izvedbe akustičnih i električnih skladbi kao što će to još češće i žešće činiti u narednim dekadama; nakon povlačenja iz javnosti koje je uslijedilo po padu s motocikla kad se 1966. godine vratio u Ameriku.

No, realno, te su varijacije više bile plod umora i okolnosti na hektičnoj turneji pogonjenoj amfetaminima i drugim opijatima – pogledajte o tome glasoviti glazbeni dokumentarac “Don’t Look Back” D.A. Pennebakera ili Scorsesejev “No Direction Home” – koju je Dylan nazvao “putovanjem u smrt”. S druge strane niti jedna turneja, čak ni one Stonesa ili Zeppelina, nisu bile toliko mitologizirane kao ta turneja kojom je publiku iz noći u noć uvjeravao da odbace “starog”, akustičnog i prigrle “novog”, električnog Dylana. U pravilu je nailazio na zid nerazumijevanja ili barem oštra dobacivanja mladih funadmentalista folka kojima je njegova elektrifikacija bila profana i neozbiljna.

Bio je to njegov obračun s njihovom vizijom Dylana i bit će da dobar dio njih nije shvatio poantu čak i kad bi Bob podjednako oštrim odgovorima dovodio publiku do ruba fizičkog nasilja. Kasnije smo naučili da je tom elektrifikacijom transformirao rock & roll kao pretežito plesnu glazbu za tinejdžere u daleko ozbiljniji rock za sve generacije, podesan i za političke i socijalne teme, do tada rezervirane samo za folk glazbu, ali i za važne priče iz vlastitog života.

Osobno mi se čini i da je Dylan 1966. godine s The Hawksima izveo svoju punk revoluciju jer, kao i 1976. godine u slučaju Ramonesa, Sex Pistolsa i The Clasha, bio je posrijedi isti poriv da bude samo svoj, posve neovisan i tvrdoglavo vjeran isključivo vlastitoj, a ne vizijama obožavatelja, diskografa, medija... Kako bi to umjetnik, ako se takvime smatra, uvijek i morao biti.

 

ELIPSO

Izdvajamo