Fascinantna premijera za Blue Note vremešnog nigerijskog bubnjara Tonyja Allena, nekoć ključnog suradnika Fele Kutija, nadilazi okvire i jazza i Afrobeata i funka.
Postariji glazbenici, ako već nisu, mogli bi i trebali postati mjernom jedinicom za životni optimizam. Eto, Keith Richards (73) nedavno, usred turneje, reče da još nije došlo vrijeme da se govori o ostavštini Stonesa jer još nisu rekli svoje, (Bob Dylan (76) se ne skida s “Neverending” turneje i uz to uredno objavljuje što posve nove što ranije neobjavljene snimke iz bogate arhive, Willie Nelson (84) samo je u ovoj dekadi objavio devet novih, Tony Bennett (91) prije tri godine album dueta s Lady Gagom, a u taj se krug “nesalomljivih” uvrstio i nigerijski bubnjar Tony Allen (77). Prošle je godine potpisao novi ugovor za renomiranu jazz kuću Blue Note za koju je proljetos objavio EP “A Tribute To Art Blakey And The Jazz Messengers”, a sada i novi album “The Source”, premda je još sredinom 60-ih stasao uz legendarnog Felu Kutija koji je za Nigeriju i Afriku zbog riskantnog političkog aktivizma bio mnogo više od glazbenika.
Zajedno su pak kao pioniri Afrobeata snimili više od trideset albuma zbog kojih je Brian Eno nazvao Allena “najvećim bubnjarem svih vremena”. Posljednjih desetak godina bio je povezan i s Damonom Albarnom, prvenstveno kroz sastav The Good, The Bad & The Queen, ali i u okviru afro-funk trija Rocket Juice And The Moon u kojem je bas svirao Flea iz Peppersa, a lider Blura prisutan je i na albumu “The Source” na kojem Allen svira u pratnji pariškog noneta.
Paradoksalno s obzirom na životnu dob, “The Source” je Allenov prvi punokrvni jazz album, prilično u svezi s važnim albumima njegovih uzora poput Arta Blakeya i Maxa Roacha, ali i s ključnim djelima Johna Coltranea, Dizzyja Gillespieja, Charlesa Mingusa ili Waynea Shortera. Kako su u djelima navedenih snažno rezonirali afrički korijeni, tako u skladbama s albuma “The Source” rezoniraju utjecaji koje je iz američkog jazza “ikonični inovator” Allen zaprimio kao samouki bubnjar, odgojen na nigerijskoj JuJu glazbi. Ipak, “The Source” nije album potekao iz samo jazz “izvora” nego i djelo na kojem podjednako snažno teče i struja iz onog drugog “izvora”; Afrobeata u kojem se Allen etablirao kao jedan od rodonačelnika.
Zapravo, kako me oduvijek smetalo kad se afričke glazbenike promatralo samo kroz njihovo etnomuzikološko naslijeđe - kao da Tinariwen, primjerice, nikada nisu čuli Hendrixa koji se također napajao Afrikom, a jesu i to odavno - tako je i “The Source” uputno smatrati albumom kojim Allen pojašnjava veze između nigerijskog Afrobeata i američkog jazza. I to impresivnije nego svojedobno razmatranje sveza između bluesa i malijske glazbe s jednostavnijeg i ogoljenijeg albuma “Talking Timbuktu” (1994) Ry Coodera i Ali Farka Tourea jer osim što je posrijedi svirački nevjerojatno maštovito osmišljen i ustrojen album, Allenov “The Source” je i neupitno remek-djelo vremešnog, ali i godinama unatoč živopisnog, eklektičnog i dinamičnog bubnjarskog genija, unutar i izvan koordinata jazza, Afrobeata i funka.