Nije Električni orgazam jedini bend iz bivše Jugoslavije, a ni u svijetu, koji je od modernosti (post)punka otišao u tradicionalnije vode klasičnog rocka. No, dok je nekima to, bez obzira na lukrativnost, bio najlošiji korak u karijeri, Električni orgazam je nakon prva dva nervozna i napeta, po mnogočemu genijalna albuma “Električni orgazam” i “Lišće prekriva Lisabon” te nešto lošijeg, donekle tranzicijskog “Kako bubanj kaže”, 1986. godine objavio “Distorziju”, jedno od rijetkih ex-YU remek-djela classic, roots, garage i psych-rocka.
Premda su na njemu neki od njihovih najvećih hitova kao što su “Debela devojka” ili “Ja sam težak kao konj”, taj album ni prije trideset godina iz nekog razloga nije odjeknuo kao prva dva izdanja Orgazma.
A trebao je jer posrijedi je jedno od rijetkih izdanja s tadašnje scene koje je rezoniralo poput odgovora na ono što su činili The Cramps i The Gun Club, The Dream Syndicate i Rain Parade, Blasters i Long Ryders, odnosno kao nastavak stilistike Beatlesa, Stonesa i Kinksa kasnih 60-ih, T. Rexa i Bowieja ranih 70-ih. I premda albumi iz zlatne ere novog vala, koja je završila najkasnije 1984. godine, uglavnom odjekuju snažnije nego izdanja iz druge polovine 80-ih, danas je dojam kako je s “Distorzijom” i čeprkanjem po korijenima (psihodeličnog i garažnog) rocka 60-ih Električni orgazam napravio rijetko smisleni salto mortale. I zbog toga je jako dobro što će Giletovo društvance u Tvornici kulture u petak 30. rujna, nakon točno 30 godina odsvirati “Distorziju” u cijelosti, ali i podebljanu niskom hitova s drugih albuma.