NAJBOLJE SA SVJETSKE OPERNE SCENE

EMOTIVNO OTVORENJE NOVE SEZONE LISINSKI ARIOSO Sonya Yoncheva dala je iskrenu emociju bez pretencioznosti i glumatanja opernih diva

    AUTOR:
    • Jutarnji.hr

  • OBJAVLJENO:
  • 03.11.2017. u 13:12

Sonya Yoncheva

 

Višestruko nagrađivana, s najpoznatijih svjetskih pozornica na pozornicu Lisinskog -  bugarska sopranistica Sonya Yoncheva otvorila je novu sezonu ciklusa Lisinski Arioso. Direktno iz Pariza, gdje je utjelovila Elizabetu u zvjezdanoj postavi opere Don Carlos, tik prije velikog debitantskog nastupa u ulozi Tosce u Metropolitanu, u Zagreb je stigla u pratnji supruga, maestra Dominga Hindoyana koji je bio zadužen da velika diva dobiva adekvatnu podršku Zagrebačke filharmonije.

Daleko je ona od zamišljene dive, veoma topla i pristupačna, osvaja samom pojavom. Radi se o tamnom sopranu, dramskog karaktera i nevjerojatne prepoznatljivosti. Ljudskost koja izlazi iz svake otpjevane note oblikuje ulogu na veoma specifičan način, bez obzira na vremensku epohu ili glazbeni stil kroz koji sadrži.

Večer je otvorila Zagrebačka filharmonija u prilično dobroj formi. „Rimski karneval, uvertira op. 9“ Hectora Berlioza na samom je početku djelovala prilično plaho i nesigurno, no maestro Hindoyan uspio je dočarati kontrast početka i kraja djela. U jednom su taboru gudaći, a u drugom puhaći i udaraljkaši. Nenametljivo jedno za drugog stvorili su dva različita svijeta koja su se na samom kraju ujedinila i vatreno otvorila put turobnim arijama koje su uslijedile.

 

Sonya je na pozornicu izašla u elegantnoj tamnoplavoj haljini, svjetlucala je iznutra u skladu s decentnim nakitom. Laganiji početak djelima Julesa Masseneta, arijama „Il est doux, il est bon“ iz opere Herodijada i „Pleurez! Pleurez mes yeux“ iz opere Le Cid pokazao je umjetnicu u najboljem svjetlu. Jasna dikcija, lagan i fluidan pristup, izuzetno stabilna u niskim tonovima, iskrena i nepretenciozna u visokim tonovima uz specifičnu boju glasa, djeluje zrelije za svoje godine. Melankolični dramski karakter, bez često viđenog glumatanja na pozornici čini ju uvjerljivom. Samouvjereno je donijela emociju uz besprijekornu tehniku na kojoj bi joj mnogi mogli zavidjeti.

Uslijedio je Bizet, a posebna je radost na licima članova orkestra zavladala tijekom izvedbe poletne „Farandole“, iz suite Arležanka. Michaelu je iz opere Carmen već nekoliko puta utjelovila, a zagrebačkoj je publici otpjevala „Je dis que rien ne m'epouvante“ iz 3. čina. Možda je ovo ipak preslabašan lik za njen karakter. Otpjevala je korektno, no prezrelo za malu , zaljubljenu Michaelu.

Massenetova „Dis-moi que je suis belle“ najemotivniji je trenutak večeri – arija koja je najbolje sjela njenim glasovnim sposobnostima. Zahtjevni dinamički skokovi joj ne predstavljaju nikakav problem, a fatalnost situacije dočarava direktno i beskompromisno.

Talijanska opera bila je sastavni dio drugog dijela koncerta, započetog Uvertirom operi „Sicilijanske večeri“. Domingo Hindoyan, osim što je fizički prilično zgodan, prilično zgodno pristupa orkestru – glavnoj melodijskoj liniji ne pridaje svu pažnju već se usredotočuje na upečatljive dijelove na koje posebno upozorava članove orkestra.  Te večeri možda nije izvukao najbolje od Filharmonije, ali pored njega je stajala vrhunska glazbenica koja je nastavila arijom iz Verdijeve opere „Luisa Miller“, „Tu puniscimi, o Signore...A brani, a brani, o perfido“. Jednako dobra kao i u prvom dijelu, no izražena je njena prirodna tendencija francuskom jeziku.

Nakon romance „Se come voi piccina“ iz Puccinijeve opere Vile i tugaljivog Intermezza iz 3. čina opere „Manon Lescaut“ uslijedila su dva velika hita – „Si, mi chiamano Mimi“ i „Un bel di vedremo“. Ona je Mimi bez lažne skromnosti i Cio-Cio-San bez lažne nade. Svu bol likova koje utjelovljuje podnosi hrabro i suosjećajno, daje iskrenu emociju bez pretencioznosti i iskrivljenog glumatanja opernih diva.

Što bi tek bilo da je malo više pažnje posvetila Verdiju? Kod ovako dobrog vokala, tehničkog savršenstva, fantastične projekcije i specifične interpretacije, publika naprosto želi čuti još. Želi čuti sve.

Maestro Hindoyan se solidno snašao sa Zagrebačkom filharmonijom za koju je Sonya nakon koncerta imala samo riječi hvale. Mlad je, zgodan, budućnost je pred njim. A velika je budućnost i pred Sonyom Yonchevom – prvo Tosca, zatim Verdi pa nadajmo se, još koji puta i Lisinski. Daleko je Metropolitan, zato: „Hoćemo još!“.

ELIPSO

Izdvajamo